28. 10. 2014.

O Pekiću i robiji


(teze)

Pekića poštujem prvenstveno kao borca protiv totalitarnog poretka, onda kao književnika. U mnogim stvarima ne samo da ne mislim kao on, nego se prilično žestoko opirem njegovom načinu mišljenja. Ali neko ko provocira mišljenje i mišljenjem se koristi, ne očekuje nužno slaganje, očekuje razumevanje nečije pozicije, očekuje poštovanje intelektualnog truda da se do istine dođe kao i razumevanje da je pozicija nekada pod uticajem faktora koji nisu uvek u domenu slobodne volje pojedinca.

Za moj ukus Pekić nije dovoljno filozof, iako je mislilac. Ali njegovo mišljenje je, pre svega, političko i istorijsko. Pekić je genijalan istoričar. Potpuno genijalan. I nenadmašan poznavalac jezika. Erudita, ali ne renesansnog već baroknog tipa.

Ciničan je (ko ne bi bio na njegovom mestu), mazohistički posvećen istini (opet, istorijskoj i ličnoj u istorijskom), duhovit je i beskompromisan.

Za Pekića mislim da je više želeo da bude demokrata nego je stvarno bio. Bio je u smislu u kojem pošten intelekutalac demokrata mora biti, u smislu koji proističe iz same prirode mislećeg čoveka iskreno zainteresovanog za (neku) istinu.

Možda je robija ostavila predubok ožiljak i moguće da sumanuti komunistički režim nije ni mogao biti klima u kojoj bi iko mogao izbeći zastranjivanje, kao što mislim da ga i dan-danas u Srbiji ne može izbeći. Zastraniti (pod zastranjivanjem podrazumevam i pasivnost) u intelektualnom smislu je ostalo najveće iskušenje inteligentnih ljudi ovde. Budale su zastranile odavno.

Pekić je i sam primetio, upravo zahvaljujući tom nemilosrdnom preispitivanju sosptvenih načela i sopstvene pozicije, da je u jednom momentu pomislio da će završiti kao ultradesničar. Ko ne bi, pod takvim pritiskom kojem je bio izložen. Krajnosti prozivaju jedna drugu.

Onda se, srećom, odselio. Ali desničar je ostao. I ne toliko umeren kako se prikazuje (kao da je nužno Pekića demokratu prikazivati u svetlu neke stidljive ili umerene, nekakve "tek-tek" desnice). Čak ni kao levičar, ne mislim da svaka desnica iziskuje opravdanje. To je nezrelo razmišljanje, ali, opet, ne tako retko kod nas kada se političke pozicije, onih koji su ih uopšte svesni, razmatraju.

U našim uslovima desnica se prosto nikada nije dovoljno inetelektualno razvila, ili intelektualno "omasovila", stekla dovoljno samosvesnih, demokratski usmerenih ideologa i vođa da bi imala snage da sama odstrani svoje destruktivne faktore. Nije ni levica to uradila, ako ćemo pravo, te je moguće da ću i ja učiniti svesni napor prevazilaženja bilo kakve političke pozicije u uslovima u kojima nijedna ni druga ne pokazuju rezultate zato što preduslovi društvenosti i političke samosvesti nisu ostvareni.

Može li se i sme li se biti apolitičan? Postoji li autonomnost humaniteta ovde? Da li je moguće izbeći političko terorizovanje svesti? ...

Izvesno je da je nekakva duhovna robija još uvek na snazi. Svesni ljudi će primetiti niz simptoma svojstvenih onima koji su pravu robiju zaista i preživeli - iscrpljenost, nemir, disforičnost, nepoverenje, otuđivanje, izolovanje od zajednice, paranoične obrasce u mišljenju, svadljivost, nizak prag tolerancije i sl. (gotovo svi koje i Pekić spominje u Skakavcima nakon oslobađanja sa robije) što potvrđuje tezu da se u sužanjstvo baca duh. On je taj koji se lomi, terorizuje, koji se nasilno "koriguje" pod pritiskom diktatorski nastrojene vlasti koja kao svog izvršioca uvek angažuje glupost. Glupost koja vređa, besramno vređa svaki trud, svaki dar, svaku dobru volju. Glupost je oružje destrukcije u rukama diktatora. Vlada se i upravlja ili glupošću ili pameću. Trajnost vladavine garantuju samo pamet ili glupost. U prvom slučaju imamo prosperitet i širenje, nacija, država, civilizacija; u drugom opadanje, izolovanje, srozavanje, destrukciju.

Čak je moguće da robija kojoj smo u Srbiji podvrgnuti, robija pod terorom decenijskih ideoloških zastranjivanja, pod pritiskom primitivnosti, neobrazovanosti i gluposti, koja na pojedinca itekako deluje ma koliko se on protiv njih borio, ostavlja razornije posledice na psihu nego robija koja je "zaslužena", za koju se krivica zna i koje smo, na kraju krajeva, svesni kao krivice, priznavali je ili ne.

10. 10. 2014.

Diplomatija kukavičluka



"Godine 1943, iz štaba nemačke okupacione komande u Kopenhagenu obnarodovana je zapovest da svi danski Jevreji moraju nositi žutu traku sa Davidovom zvezdom. Iz Amalienborga, rezidencije kralja Kristiana, stigao je odgovor da su svi Danci jednaki. Njegovo veličanstvo će od sutra i samo nositi žutu traku oko ruke. Njegovo veličanstvo očekuje od svih lojalnih Danaca da ga u tome slede. Sutradan je ceo Kopenhagen izašao na ulice obeležen žutim trakama. Idućeg dana Nemci su povukli naredbu."
Borislav Pekić,Godine koje su pojeli skakavci, II

Teško je zaista ponekad odrediti u kojoj meri je Pekić dosledan. Zapisi o robiji, na koju je kao nepokolebljivi protivnik komunizma dospeo, su za srpsku svest nepojmljivo hrabar poduhvat objektivnog sagledavanja istorije.

Pekićevi motivi su jasni. Komunistička diktatura je u Skakavcima razobličena, ali i predratni i ratni režim kvislinške vlade, kao i nesnađenost i kolebljivost građanske klase koja je jedina mogla definitivno presuditi na koju će se stranu Srbija u vihoru rata poviti. Svakako bi obim i posledice građanskog rata bili manji da je građanski sloj umeo i smeo da se definiše i da istupi. On je umesto toga tavorio, prepuštajući istorijske i sudbonosne odluke srpskim generalima koji su, moguće iz sopstvene loše procene bitnosti, poveli svoju klasu u sunovrat. Pokazalo se da je srpska elita mnogo manje u dosluhu sa evropskom nego što je to za sebe mislila. Ona je sebe u potpunosti lišila argumenata nakon rata jer je dozvolila da bude predstavljena onim svojim delom koji jeste bio čvrsta podrška fašistima, ali koji nikako nije predstavljao većinu građanske Srbije.

U jednoj stvari je samo Pekić otišao predaleko - kada je pokušao da opravda izostanak otpora progonu Jevreja. Čini se da je poželeo da moguću odgovornost ukloni u potpunosti sa klase kojoj je sam pripadao. Navedeni odlomak je iz dnevnika Pekićevog brata, koji je Pekić uvrstio među svoje beleške, jer su stranice dnevnika pronicljiva zapažanja stanja društvene svesti građanskog, ratnog Beograda. Ta slika je jasna - građanstvo se gnuša komunizma i živi u strahu od invazije Rusa, odnosno boljševika. Dalje od toga njihova ideologija ne ide. Ali kada politika Velike Britanije i stav prema srpskoj kruni postaju indiferentni, da bi se zatim pretvorili u vrlo kritičke, srpsko građanstvo upada u stanje potpune rezignacije.

Odgovornost srpske građanske elite za stradanja u II svetskom ratu je ogromna. Mnogo veća nego što to Pekić prikazuje, iako nema milosti za nju kao ni za sebe niti za komuniste.

Na istu uredbu o Jevrejima donesenu u Nedićevom Beogradu 1941. po kojoj se Jevrejima oduzima svako građansko pravo i po kojoj se oni zvanično proglašavaju nižom i nepoželjnm rasom, niko u Beogradu niti u Srbiji ne izlazi kao u Danskoj sa žutom trakom oko ruke u znak protesta i neslaganja.

Pekić polemiše kako je nerealno očekivati da bi reakcija Nemaca bila ista u slučaju Srba, kao u slučaju Danaca. Mi, međutim, nećemo nikada saznati kakva bi bila. Pravdati kukavičluk, i vrlo moguće antisemitizam, hipotezom o mudroj diplomatiji, osim što iziskuje popriličnu dozu cinizma i čini naš humanizam suspektnim, ostavlja nas i u polemičkom ćorsokaku. Mi znamo da je broj ubijenih Srba u II svetskom ratu bio ogroman i da zato ostaje nejasno šta je ta diplomatija, koja se rukovodila navodno nacionalnim interesom, donela i kome.

Pokret otpora je postojao i u Francuskoj, kao uostalom i širom Evrope, i bio je vrlo živ, ali se broj odmazdi i ubijenih komunista ne može meriti sa onim u Srbiji. To nas navodi na zaključak da su osim naročite nacističke netrpeljivosti prema Slovenima po sredi bili i drugi faktori. Biće da je Nedić u iskazivanju svoje podaničke podobnosti išao mnogo dalje nego Peten i bio mnogo marljiviji u dokazivanju iste.

Petenu je nakon rata suđeno, streljan je i u francuskoj nacionalnoj svesti živi i živeće kao izdajnik. Za Nedića se, međutim, vodi proces za njegovu rehabilitaciju.

Nije potrebno posebno naglašavati da bi gest otpora antisemitizmu svakako bio shvaćen mnogo ozbiljnije da ga je kao u Danskoj načinio kralj. Danska kruna zato blista nepomućenim sjajem i danas. Naša, očekivano, ne ume pravilno ni da izgovori svoje ime.

Dinastije su propadale u mnogim zemljama i to tako da se više nikada ne podignu. Naš je problem što imamo samo jednu, kojoj se pokušava povratiti dostojanstvo što ga je ona sama tako sramno izgubila.








Den Braun za odrasle

Martina Baljak iz  KC LJUB i ja razgovaramao o knjizi "Praško groblje" Umberta Eka.  Podkast KC LJUB · 19. Dan Brown za odrasle