Kao kad nevidljiva ruka zatrese
zlatnu granu smokve,
svaki je kraj savršeni trenutak
u kom biće, umorno od sunca,
predaje sebe beskraju da ga obnavlja.
Više ništa nije nepoznato.
Tajna je uvek bila u proživljenom.
Koliko je glup svaki osmeh
pre izvesnosti kraja.
Koliko je glup svaki osmeh
ReplyDeletepre izvesnosti kraja.
ovo je tako istinito. <3 Jude
- pesma se savršeno uklapa u opštu temu (refleksije)
ReplyDelete- vrlo mi je zanimljiv izbor smokve, drveta koje (po verovanju) štiti dom
- dom: lični (unutrašnji, sopstveni) i okruženje u kojem živimo
- zlatna boja i svetlost sunca: prosvetljenje ženske energije (ženske zbog smokve)
- dakle, nešto se neprijatno, tragično desilo, nešto što se nje moglo predvideti, preduprediti (nevidljiva ruka); lirski subjekat je svestan kraja, tek po njegovom dolasku (tek po njegovoj izvesnosti), ali veruje u sopstvenu snagu neprekidnog obnavljanja
Kakav suptilan i pronicljiv komentar! Stihovi su zaista nastali posle iznenadnog gubitka dragog živog bića - ptice koja je živela sa mnom nekoliko godina. I to ženke. Ovo je bilo moje opraštanje i uteha.
Delete