Društvena teorija i kritika

RADOMIR KONSTANTINOVIĆ - SRPSKI NACIZAM I JEZIK

Totalitarizam i reforma jezika

Ovaj značaj jezika zbog toga se ne može izbeći, onako kao što je i sam pokušaj njegove reforme ovde neizbežan. Ako nema totalitarizma koji nije totalitarizam u ime „idealnog“, onostranog, koje, kao takvo, nema svoj jezik, koje je neizrecivo, i ako, s druge strane, nema idealnog koje, upućeno svom ostvarenju, nije protiv sebe kao čisto idealno-vanstvarnog i nestvarnog (koje, priznato, znači ukidanje idealnog u njemu samom), onda nema ni pomirenja sa nemoći jezika: priznati ovu nemoć znači priznati „idealnost“ idealnog, odnosno znači priznati nesavladljivo protivrečje između idealnog i stvarnog. (Fusnota 1) 

Totalitarizam zbog toga uvek traži neki svoj jezik, koji bi bio idealni jezik ovoga stvarno-idealnog (ili idealno-stvarnog), jezik kadar da savlada nesavladivo protivrečje idealnog i stvarnog, onako kako to ne može postojeći jezik. Nema totalitarizma koji je usaglasiv sa jezikom, ali takođe nema totalitarizma koji bi mogao, ostajući totalitarizam, ovo da prizna; njegovo nemirenje sa nepomirljivom svojom suprotnošću jeziku izražava se nemirenjem da datim jezikom. Taj dati jezik nije idealan, onako kao što nije idealna ni stvarnost (istorijska) koja je dovela do njega i koja je u njemu oličena. Aktuelni jezik je jezik aktuelne (nepoželjne) stvarnosti koja je odrođena od idealno-plemenskog, on je upravo delo tog odrođavanja. Idealni jezik, u ime koga se traži reforma aktuelnog jezika, jeste jezik idealno-plemenskog u stvarnosti. Povratak ovom idealno-plemenskom nameće i povratak njegovom jeziku; povratak „celosnosti“ praroditeljskog zahteva, povratak njegovom prajeziku, onom u koji je ugrađen duh plemena, kroz koji taj duh „govori“: jezik plemena, kome se vraćamo tim odlučnije što dublje osećamo odsustvo plemena, treba da postane naš jezik, ne bi li tako naš duh – putevima jezičkim – postao, ponovo, duh plemena, zaista se „vratio“ njemu, uistinu se sa njim usaglasio. 

Ovaj značaj jezika, posebno naglašen, dolazi dakle iz istog izvora iz koga dolazi i ovaj jezički reformizam: iz nade da će jezik, u kome je duhovno ugrađeno pleme, govorom, kao govorom pojedinačnog, da o-plemeni (da poplemeni) pojedinačnost, da je prevaziđe u njoj samoj (tu gde pojam plemenitosti čuva u sebi pojam plemena), i iz želje da se jezik učini što više i što neposrednije (što neporočnije) plemenskim, na jedan način koji je apsolutano nepoznat jezičkoj stvarnosti kao stvarnosti: 1) udaljenosti od plemena, i 2) kao stvarnosti Jezika/Govora, dakle stvarnosti Jezika koji samo Govorom ovde neželjeno-pojedinačnog dolazi sebi, i uopšte jeste, onako kako i svest opštega jeste samo posredstvom pojedinačne svesti koja je „javlja“, ali uvek javljajući neuništenu (neprevaziđenu) sebe.

Otuda je ovaj reformizam jezika uvek u znaku vraćanja izvornom jeziku, uvek u znaku ideje: da se savremenost (nepoželjna) otuđila od prajezika, onog izvornog, „čistog“, autentičnog, kao što se otuđila, uopšte, od praroditeljskog koje je, za ovaj duh, utoliko više u jeziku (ono „mora“ da bude u jeziku) ukoliko se, kao iracionalno apsolutnog realiteta obogovljenog praroditeljskog nad-ja, odlučnije protivi ma kakvom izrazu i oličavanju, pa tako i ma kakvom stvarnom povratku njoj. Ukoliko je protivrečje između večno-iracionalnog plemenskog nad-ja („unutrašnjeg glasa“, „glasa krvi“) i racionalizma svesti i jezika veće, odnosno: ukoliko je manja mogućnost (a veća svest o tome) svesnog posedovanja onostranog (ono-svesnog) praroditeljskog, utoliko je imperativ svesnog posedovanja neodložniji, veći, pa s njime i impreativ jezika, ali utoliko je veće nezadovoljstvo postojećim jezikom. Ovo nezadovoljstvo koje vodi kritici postojećeg jezika i, kroz kritiku, pokušaju njegove reforme, a uvek kroz optuživanje spoljnih vinovnika izrođavanjem jezika, njegovog otuđenja od svoje prvobitnosti, jeste odbijanje načelne kritike jezika kojoj tamno-vilajetski duh plemena neizbežno upućuje duh palanke, onako kao što ga upućuje protivjezičkom misticizmu „rasnog“, ali koju ovaj duh odbija po nužnosti svoje nemogućnosti primanja ovog protiv-jezičkog misticizma, po nužnosti svog racionalizma i samočuvanja u samozatvorenosti, po nužnosti svoje osuđenosti na jezik. 

Zbog toga njegova kritika nije kritika jezika u načelu, već kritika datog jezika. Nema nacionalizma novog tipa (a pogotovo nema nacizma) koji bi imao svoj jezik, ali ne iz razloga koje ovaj ili onaj nacizam navodi (uvek racionalizujući svoj problem i ovde, u prostorima jezičkim), već iz opšteg načela: da on, suštinski posvećen iracionalnom, pa i sam iracionalan (ma koliko da se, zbog toga, služi upravo racionalnim dokazima), ne može da ima jezik koji je posvećen neizbežno racionalizovanju iracionalnog, prosvetljavanju tamno-vilajetskog pa tako (samom svojom prirodom) i njegovoj „izdaji“, odrođavanju od njega. Obogovljeni rod je onostrano negovoreće božanstvo, a patnja zbog njega je patnja zbog njegove božanske neizrecivosti, u stvari, paradoksalno a nužno, patnja zbog njegovog božanstva. Pokret je ovde pokret povratka ka izvornom jeziku izvornog plemena, ka prajeziku praroditeljskog, pokret protiv jezičke evolucije i protiv njegove istorije, one koja je neprihvatljiva jer je istorija odrođavanja od plemena ili istorija plemenske agonije; to je pokret duha koji, težnjom ka zatvaranju, teži vanistorijskom, protiv-istorijskom plemenu, u stvari svom izuzimanju iz istorije, svom ulasku u prošlost ne kao u istorijsku prošlost već kao u prošlost koja, samim tim što je dogođena, i što više ne može da se menja, jeste nepromenljivo-večna, vanistorijska, čista forma „apsolutnog“. Obogovljeno pleme je ovde forma apsolutnog, u njegovoj nad-istoričnosti, u „miru“ te nepokretne vanistoričnosti kao u čistoj oazi spasenja usred vetrovite „pustinje“ iskušavalačke istorije. Ono je sa onu stranu smrti, sama sklonjenost u večnost.

Stav srpskog nacizma prema jeziku

Zbog toga je i stav srpskog nacizma prema jeziku (koji nastavlja i na svoj način reprodukuje njegovu poetiku) u znaku ove reforme (kao povratka praroditeljskom prajeziku), u protivljenju živom jeziku pa, time, i samoj njegovoj evoluciji. Ovaj stav, izražavan kao i stav prema poeziji, u više mahova i raznim povodima (nikada sa ozbiljnijom sistematičnošću), najpuniji i najdosledniji svoj izraz našao je u napisu dr Z. Ivanića Srpski jezik kao izraz srpskog duha (Prosvetni glasnik, februar 1944); on poziva na reformu u dva pravca: 1) u pravcu vraćanja prevukovskom jeziku (očuvanom u srednjovekovnim izvornicima i prevodima), i 2) u pravcu građenja novih složenih reči. (...) Nesumnjivo, ovim se hoće: 1) naglašavanje samosvojnosti srpskog duha izraženog samosvojnim srpskim jezikom, i 2) uvođenje srednjovekovno-crkvenog duha (na liniji propagande „svetosavske“ kulture), i to kako preuzimanjem reči iz izvornika tako i građenjem složenih reči po ugledu na izvornike. Međutim, suštinska je težnja za prajezikom (za koji se proglašava crkveni jezik) praroditeljskog (koje se vidi u srednjeovekovno-crkvenom duhu). Ne samo što treba ispraviti Vuka, i to odlučno  („Vuk i Vukovci zbog brata Nikole omrznuli su i svetoga Nikolu“), da bi se jeziku vratilo ono što je nesmotreno iz njega izgnano, već treba ići ka ovom prajeziku („u prvom redu mi moramo zagrabiti iz našeg osnovnog prajezika“) i to ne jedino zato da bi se, time, naglasila samosvojnost srpskog jezika, već da bi se bilo u samom duhu te samosvojnosti, da bi taj duh, govoreći svojim jezikom, progovorio kroz nas, da bismo – sledeći ovde udes svakog totalitarizma – govoreći njegovim jezikom bili njemu bliži, odnosno da bismo između njega (kao onostranog) i nas (kao ovostranih izgnanika iz njegovog kraljevstva) mogli da umanjimo razliku, i tako se spasemo od gubljenja u „bezobličnoj masi čovečanstva“. Jezik treba da bude pre svega jezik kojim ne govori živo Ja egzistencije, već ovaj duh. On je pre svega funkcija tog duha, pa tako i funkcija našeg vraćanja njemu, naše duhovne reforme. Ono što se traži od starih reči (crkvenog srednjovekovlja) to je večnost teističko-crkvenog gledanja na stvari, po značenju reči, ali i večnost oživljene mrtve reči, izuzete iz jezičkog razvoja (kao sami duh uložen u nju što je konačan jer je konačno izuzet iz istorije), večnost po psihičko-fonetskoj senzaciji koju ova reč, „smirena“, s duhom „večnosti“ i onostranosti (izvan svakodnevne prakse) treba da izazove u nama. (...) 

Nemogućnost izmirenja između iracionalno-tamno-vilajetskog i racionalnog ove falangističke ideologije koja se poziva na ovu iracionalnost, i slavi je (kao „unutrašnji glas“) tim više što je, sama, presudno njoj protivna, jeste mogućnost jezika zla: falangista nije mističar, i mističar, ma kako sebe mogao da „vidi“, nije falangista. Ako srpski nacizam nije našao svog pesnika (nego samo stihotvorce), to je i zato što je jedini njegov jezik mogao da bude onaj jezik zla, nađen u ovom protivrečju između iracionalno-mističnog „rasnog“ nad-ja plemena i racionalizma njegove ideologije, koja je protivrečje sa svakim jezikom jer je protivrečje sa svakom subjektivnošću i svakom slobodom koja nije drugo nego stvaranje tvoračko-subjektivnog, stvaranje „svetskog“.

Fusnota 1 -   U ovom prokletstvu stiču se svi vidovi totalitarizma u jedan jedinstveni, sveobuhvatni vid koji njihove ideološke razlike nedvosmisleno pokazuje kao sasvim nebitne za samu fenomenološku istinu ovoga duha: nema totalitarizma koji nije nasilje nad svetom u ime određene ideje, ali nasilje koje je nemirenje ove ideje sa sopstvenom kondicijom ideje, i koje je, zato, pokušaj po-stvarenja ideja, odnosno koje je nemirenje sa svetom idealnog. Otuda mržnja totalitarizma na takozvanu „apstrakciju“ i njegovo pozivanje na „realizam“, duboko protivrečan njegovom duhu koji je sam duh „apstrakcije“ i krajnjeg nasilja nad „stvarnošću“ (pa tako i „realizmom“), jesu i izraz ovog njegovog nemirenja sa sopstvenom apstrakcijom i sopostvenom ne-stvarnošću. Mržnja na „apstrakciju“, svojstvena svakom totalitarizmu, bez sumnje je mržnja na sve što znači udaljavanje od „ideje“ (koja mora, upravo zato što samu sebe oseća kao nestvarnu i problematičnu, stalno da „ima“ sebe, i to neposredno, sistemom neprestanog naglašavanja) (onako, uostalom, kao što duh palanke mrzi apstrakciju i zazire od svakog mišljenja ne manje nego od erotizma, mistike ili opštenja sa smrću), ali to je i ova mržnje sopstvene idealnosti kao sopstvene nestvarnosti. Udes totalitarizma je, neizbežno, udes nestvarnosti, jer je udes ideje protivstavljene živom svetu, njegovoj stvarnosti, i zato je on udes ovog pozivanja na stvarnost, na realizam, i na neprestani krstaški rat protiv apstrakcije.Na duhovnom planu, totalitarizam mora da bude za „realizam“ aprotiv „apstrakcije“ onako kako mora da bude za „narod“ (a protiv čovečanstva kao neposrednog doživljaja):nije slučajno nacional-socijalizam naslednik ideje o organskoj (primitivnoj) kulturi kao jedinoj mogućoj. Naša borba (od 14. juna 1942, u prikazu knjige H. Kindermana Novija nemačka književnost, izd. Jugoistok, Beograd 1942) ističe da se „novi pesnici“ (nacional-socijalizma) odlikuju anti-individualizmom i „narodnošću“. Nasuprot poeziji „individualističkoj, „materijalističkoj, mehaničkoj, hladnoj, bez krvi, ispunjenoj tuđinskim elementima i jednim fatalizmom boljke koji je već nosio u sebi klice propasti“, u Nemačkoj su se posle 1918. počeli da oglašavaju pesnici koji „prvo u sebi savlađuju sebični duh individualizma i probijaju se do oslobodilačke ideje o zajednici“, tako da je na mesto „pesimističke premorenosti stupio...izraz mladalačke snage“, a „vera u misiju naroda uvek lebdi pred očima pesnika“. Ali ako nema „individualizma pesnika“ (i upravo zato što njega nema), ima „individualizma zajednice“: pesništvo polazi od „individualne zajednice, od naroda, a ne od čovečanstva“, jer je, „narod za svakog čoveka, nasuprot čovečanstva, neposredan doživljaj“. Ideal organske kulture duha palanke ovde se nedvosmisleno ispoljava; on je tu nužan, kao što je nužna i ova ideja o Duh-narodu kao Duhu zajednice nad-stavljene svakoj pojedinačnosti, ali, što je još značajnije, i svakoj tvoračkoj subjektivnosti. Totalitarizam se i ovde okreće mitskom vremenu. Njega ne privlači plemenski mit samo na ravni socijalnoj već i na ravni duha. Organska kultura kao primitivna, mitotvorna kultura, jeste kultura koju on želi samom željom za potpunim jedinstvom  i na ovoj ravni duha, i to kao jedinstvo ideje i stvarnosti, racionalnog i iracionalnog, čije protivrečje je njegovo prokletstvo. Zato on traži svuda krv; izvan idealne „stvarnosti“ mitskog jedinstva mitski-organske kulture, rascepljen između te „stvarnosti“ i „ideje“ o njoj, on traži krv kao krv sopstvenog duha otpadništva od mitski-jedinstvenog. Mit je za njega mit krvi zato što je između „krvi“ i njega njegova „idealnost“, „apstrakcija“, „intelektualizam“. Ideal krvi je, tako, rođen u mržnji na sopstvenu „idealnost“: njegovo traženje krvi (životnosti, snage, stvarnosti i tako dalje) u literaturi i kulturi  odgovara njegovom traženju krvi u svetu. On hoće „krv“ da u njoj utopi sosptvenu „apstraktnost“, on mora da je hoće onako kako mora da hoće nasilje u svom van-plemenskom snu o plemenski jedinstvenom, i, najzad, onako kako duh palanke, kao duh izgubljenog jedinstva, mora da nosi u sebi, kao sospstvenu budućnost, ovu estetiku i ovu politiku krvi.

Filosofija palanke, Beleške XIII,

MILIVOJ SOLAR - O LOŠEM UKUSU

Razmislite sada što se događa ako komunikaciju jezikom sve više zamjenjuje komunikacija slikama. Riječi, doduše, mogu izazvati slike, ali one su ipak presudno pojmovi; razumijevamo ih kao pojmove, jer oni označenici, premda ih De Saussure naziva "mentalnim slikama", nisu konkretizirane, stvarne slike. Zbog toga, kada govorimo, mi u nekom smislu moramo i misliti, a mišljenje se zbiva prije svega u opozicijama. 

Ono što je davno nazvano "dijalektikom" osobina je koja pripada isključivo jezičnoj komunikaciji: mi, dakako, ne moramo svaku tvrdnju i osporavati, no sugovornik je može odmah osporiti, pa proces razumijevanja teče upravo u stalnoj izmjeni afirmacije i negacije.

Medij koji se služi isključivo slikama ne može to nadomjestiti: uvjeravane gledatelja u cjelosti je prepušteno već ranije obavljenom izboru slika, a to će reći da on postaje isključivo pasivni "recipijent", kojeg ništa i ne potiče na osporavanje(...)

Kada se, naime, i ako, prošlost prenosi kao priča, ona čini neki sustav međusobno povezanih događaja, stavova i uvjerenja, kao i spoznaja, nikada do kraja određen i zbog toga podložan stalnim interpretacijma: predaja traži da prošlost uvijek iznova promišljamo. Kad se, pak, i ako, prošlost prenosi afirmativnim slikama i ritualom u kojem je ona oživljena, pa tako i „vječno prisutna“, događaji, junaci, prošla umjetnička djela i „kulturni spomenici“ prihvaćaju se bez interpretacije: sve zapravo postoji „sada“, pa sugerira da uvjerenja, stavovi, spoznaje i osamostaljeni „događaji“ imaju istu vrijednost i isto značenje koje su imali nekada. „Tradicionalizam“ ili „konzervatizam“ – kako se redovno nazivaju određene ideološke i/ili političke orijentacije – zapravo zato nisu „antimoderni“, nego se također korijene u vladajućem načinu suvremene komunikacije, u načinu kada „transmisija“ – kako je to označio i analizirao, recimo, Debrav (Debrav, 2000) – prošlost prebacuje u sadašnjost. Takva obnova tradicije, naime, zapravo ukida vremenske dimenzije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koje čine prostor unutar kojeg se jedino može uspostaviti zbiljska vrijednosna orijentacija, pa je ona također poput radikalnog osporavanja tradicije u avangardi dovela do podjednake nesigurnosti u estetičkom prosuđivanju. Naime, „tradicionalno“ postaje tada „lijepo“ bez ograde, bez razumijevanja konteksta i bez mogućnosti kritike, pa opet neka vrsta mode zamjenjuje ukus. Rekao bih zato: loš ukus podjednako vlada i onim što se drži obnovom ukusa zasnovanom na tradicionanim vrijednostima(...) Ukus, koji je mogao biti razvijen jedino u svojevrsnoj dijakroniji, jedino u procesu postupnog kritičkog usvajanja predaje, prepušten je tako trenutnoj odluci i ovog trenutka prisutnim sugetijama. I tako, kao što nas suvremeni život tjera na stalne, makar i sitne odluke u mnoštvu neprestano prisutnog dotoka sve novih i novih informacija, kao što nas on sam tjera da živimo „od danas do sutra“, jer naprosto nemamo vremena ni osvrnuti se na vlastitu prošlost, niti razmilisiti o budućnosti koja nas očekuje, tako nas i potreba prosuđivanja stalno novih informacija tjera na stalne, možda i važne odluke, koje na kraju ne mogu ovisiti ni o čemu drugome nego o onome što je prisutno u nepreglednoj „ponudi“. "

Iz knjige Ukus, mitovi i poetika