9. 12. 2014.

Sigurno je važno (kratka priča)



"Do dole ima hiljadu stepenika. Ali nećeš stići. Telefon će zazvoniti pre nego što siđeš."

Telefon je stvarno zazvonio, baš kako je glas u snu i rekao. Bunovno je izgovorio nekoliko rečenica. Odgovorio je na pitanja kojima ga je zasuo glas, potpuno nesposoban da misli imaju li ta pitanja ikakvog smisla. 

Smisao je lebdeo na onim stepenicama u snu, kojima nije pošao. I ako se utisak malopređašnjeg sna mogao nečim dočarati, bio je to upravo osećaj smisla, sakriven, ali itekako prisutan, negde dole, na dnu. I onda telefon. Koliko se često ovo dešavalo u životu, da nas u nečemu nama bitnom, prekida telefon? Nije bio siguran, ali mu se činilo da se to dešava prečesto. Utisak smisla iz sna u sekundi je smenio besmisao.

Doduše, ne može kriviti telefon za sve. On se ipak plašio da zakorači i pođe stepenicama. Jasno je sada osetio da se bio uplašio. Ponovo, ili još uvek, preživljavao je u sebi kolebanje, nelagodu i strah od dubine koji je bio osetio dok je pokušavao da sa vrha sagleda dokle se stepenice zavojito spuštaju. Ništa se nije naziralo na njihovom dnu, ako ga je bilo. I on je zato oklevao. Jasno je to sad video. Odjednom ga je bila sramota. Neobjašnjive emocije iz sna su pokrenule nove. Nije mogao da shvati zašto se stidi sam pred sobom. Počeo je bio čak da opravdava sebe zbog oklevanja. 

- Smešno i besmisleno - zaključio je pokušavajući da prekine lavinu konfuznih misli i zbog nečega prejakih emocija. 

- San je zapravo banalan. Potpuno je jasan i ne krije ništa posebno u sebi što bi trebalo da me uznemirava. Stepenice su simbol uranjanja u sebe, a osećaj koji sam imao je pretpostavka da je smisao duboko u nama. Strah od nepoznatog je takođe normalan. I taj san je samo posledica moje želje da do nekog smisla dođem. 

Telefon mu je opet zazvonio. Odgovorio je jer je želeo da se prene iz razmišljanja o snu. Upustio se u razgovor da odvrati misli od utisaka koji mu nisu bili prijatni.

Međutim, kada je nešto kasnije izašao iz svog stana i kada je krenuo da zakorači na stepenice koje su vodile ka prizemlju i izlazu iz zgrade, nešto od nelagodnog osećaja straha i oklevanja javilo se ponovo.

- Ovo je stvarno smešno. - pomislio je. - Dokle ću razmišljati o tom snu? Zar će me čitav dan proganjati? - pomisli ljut. - Dobro, hajde baš da vidim. Zamisliću sada da me dole čeka nešto. Da su ove stepenice zapravo one iz sna. Ako je ideja smisla u mom umu, svejedno je da li su stepenice prave ili izmaštane. Treba se samo prepustiti osećaju. 

Nasmejao se sebi pomislivši koliko je ovo što radi detinjasto i duboko iracionalno, ali ionako mu se sve činilo besmisleno. Nije imao šta da izgubi. Najmanje ga je posle svega pogađalo što će se ispostaviti da se ponaša iracionalno. U suštini, odavno već nije mogao da vidi razliku između pametnog, ludog, značajnog ili besmislenog. Sve je dolazilo na isto - na to da ništa nema smisla. Smisao postoji za one koji veruju u nega, dok imaju snage da veruju. 

Silazio je tako prevrćući ove misli po glavi, ali se trudio da misli i na to da ga na kraju stepenica, na prizemlju čeka nešto. Neki znak, neka misao, neka ideja koja će iskrsnuti i koja će značiti više nego što na prvi pogled izgleda. Mnogo više.

Sišao je. Ništa se nije desilo. Nikakav uvid, nikakva posebna misao niti emocija. Prosto je sišao i stajao je u ulazu svoje zgrade konstatujući da se ponaša kao sujeverni glupak. Opet mu je bilo nelagodno pred samim sobom. 

Krenuo je da izađe iz zgrade i umalo se na izlazu nije sudario sa komšijom kojeg, uronjen u sebe, nije primetio. Izvinio se i požurio dalje.

- Komšija! Pa vama je slomljeno krilo! Kuda ćete takvi?! - povikao je za njim komšija.
- Molim? - upitao je potpuno zbunjen.
- Krilo. - potvrdio je ovaj - Vaše levo krilo je slomljeno. Zar niste primetili?!

Pogledao je preko ramena i ugledao vrhove svojih krila.

- Kako sam mogao da zaboravim da imam krila! – pomisli i gotovo se nasmeja sebi i pored šoka koji je doživeo.

Načini pokret kojim je nameravao da ih podigne i razvije i u tom trenutku oseti užasan bol na levoj strani leđa. 

- Pa ja sam pao. Zato sam se plašio stepenica. Sad mi je sve jasno.
- Šta vam je jasno? - upitao ga je komšija kojem se činilo da ovaj bunca, verovatno od bola i šoka.
- Ah, nije ni bitno više. Duga priča. A i zvoni vam telefon.
- Ne, to vama zvoni telefon. - uzvrati komšija.
- Jeste li sigurni?
- Siguran sam da nije moj.
- U tom slučaju bih sad stvarno morao da se javim. Sigurno je nešto važno.

17. 11. 2014.

Floberovo "možda"

"Ta jedna jedina reč - možda - prvi je korak od psihološkog žanra ka modernoj narativnoj prozi; ta reč premošćuje jaz koji deli sveznajućeg od skeptičnog ("nepouzdanog") pripovedača, prvi simptom starenja žanra, prva seda vlas u bujnoj kosi razbarušenih klasika."
Danilo Kiš, Flober i Borhes


To je način na koji želim da razmišljam i razgovaram o književnosti! Upravo ovo što je Kiš sažeo u jednoj rečenici. Kome nije jasno šta reč možda u Floberovim romanima znači, taj o romanu prosto ne zna dovoljno. Ko ne oseća kakav je to potres u narativnom postupku klasičnog romana, taj nikada neće shvatiti, i još gore - neće osetiti - romanesknu formu. Za njega će Rable, Servantes, Flober, Kafka i Borhes biti pisci različitih književnih epoha. A ne ono što jesu - menjanje odnosa čoveka prema stvarnosti, iz temelja, zauvek.
Floberovo možda je, uostalom, anticipiralo Džojsa. Učinilo ga je mogućim. To ti je ili kristalno jasno, ili ti uopšte jasno nije.

A "formalno-teorijska objašnjenja - mitologeme i strukture prepuštamo stručnjacima". 

28. 10. 2014.

O Pekiću i robiji


(teze)

Pekića poštujem prvenstveno kao borca protiv totalitarnog poretka, onda kao književnika. U mnogim stvarima ne samo da ne mislim kao on, nego se prilično žestoko opirem njegovom načinu mišljenja. Ali neko ko provocira mišljenje i mišljenjem se koristi, ne očekuje nužno slaganje, očekuje razumevanje nečije pozicije, očekuje poštovanje intelektualnog truda da se do istine dođe kao i razumevanje da je pozicija nekada pod uticajem faktora koji nisu uvek u domenu slobodne volje pojedinca.

Za moj ukus Pekić nije dovoljno filozof, iako je mislilac. Ali njegovo mišljenje je, pre svega, političko i istorijsko. Pekić je genijalan istoričar. Potpuno genijalan. I nenadmašan poznavalac jezika. Erudita, ali ne renesansnog već baroknog tipa.

Ciničan je (ko ne bi bio na njegovom mestu), mazohistički posvećen istini (opet, istorijskoj i ličnoj u istorijskom), duhovit je i beskompromisan.

Za Pekića mislim da je više želeo da bude demokrata nego je stvarno bio. Bio je u smislu u kojem pošten intelekutalac demokrata mora biti, u smislu koji proističe iz same prirode mislećeg čoveka iskreno zainteresovanog za (neku) istinu.

Možda je robija ostavila predubok ožiljak i moguće da sumanuti komunistički režim nije ni mogao biti klima u kojoj bi iko mogao izbeći zastranjivanje, kao što mislim da ga i dan-danas u Srbiji ne može izbeći. Zastraniti (pod zastranjivanjem podrazumevam i pasivnost) u intelektualnom smislu je ostalo najveće iskušenje inteligentnih ljudi ovde. Budale su zastranile odavno.

Pekić je i sam primetio, upravo zahvaljujući tom nemilosrdnom preispitivanju sosptvenih načela i sopstvene pozicije, da je u jednom momentu pomislio da će završiti kao ultradesničar. Ko ne bi, pod takvim pritiskom kojem je bio izložen. Krajnosti prozivaju jedna drugu.

Onda se, srećom, odselio. Ali desničar je ostao. I ne toliko umeren kako se prikazuje (kao da je nužno Pekića demokratu prikazivati u svetlu neke stidljive ili umerene, nekakve "tek-tek" desnice). Čak ni kao levičar, ne mislim da svaka desnica iziskuje opravdanje. To je nezrelo razmišljanje, ali, opet, ne tako retko kod nas kada se političke pozicije, onih koji su ih uopšte svesni, razmatraju.

U našim uslovima desnica se prosto nikada nije dovoljno inetelektualno razvila, ili intelektualno "omasovila", stekla dovoljno samosvesnih, demokratski usmerenih ideologa i vođa da bi imala snage da sama odstrani svoje destruktivne faktore. Nije ni levica to uradila, ako ćemo pravo, te je moguće da ću i ja učiniti svesni napor prevazilaženja bilo kakve političke pozicije u uslovima u kojima nijedna ni druga ne pokazuju rezultate zato što preduslovi društvenosti i političke samosvesti nisu ostvareni.

Može li se i sme li se biti apolitičan? Postoji li autonomnost humaniteta ovde? Da li je moguće izbeći političko terorizovanje svesti? ...

Izvesno je da je nekakva duhovna robija još uvek na snazi. Svesni ljudi će primetiti niz simptoma svojstvenih onima koji su pravu robiju zaista i preživeli - iscrpljenost, nemir, disforičnost, nepoverenje, otuđivanje, izolovanje od zajednice, paranoične obrasce u mišljenju, svadljivost, nizak prag tolerancije i sl. (gotovo svi koje i Pekić spominje u Skakavcima nakon oslobađanja sa robije) što potvrđuje tezu da se u sužanjstvo baca duh. On je taj koji se lomi, terorizuje, koji se nasilno "koriguje" pod pritiskom diktatorski nastrojene vlasti koja kao svog izvršioca uvek angažuje glupost. Glupost koja vređa, besramno vređa svaki trud, svaki dar, svaku dobru volju. Glupost je oružje destrukcije u rukama diktatora. Vlada se i upravlja ili glupošću ili pameću. Trajnost vladavine garantuju samo pamet ili glupost. U prvom slučaju imamo prosperitet i širenje, nacija, država, civilizacija; u drugom opadanje, izolovanje, srozavanje, destrukciju.

Čak je moguće da robija kojoj smo u Srbiji podvrgnuti, robija pod terorom decenijskih ideoloških zastranjivanja, pod pritiskom primitivnosti, neobrazovanosti i gluposti, koja na pojedinca itekako deluje ma koliko se on protiv njih borio, ostavlja razornije posledice na psihu nego robija koja je "zaslužena", za koju se krivica zna i koje smo, na kraju krajeva, svesni kao krivice, priznavali je ili ne.

10. 10. 2014.

Diplomatija kukavičluka



"Godine 1943, iz štaba nemačke okupacione komande u Kopenhagenu obnarodovana je zapovest da svi danski Jevreji moraju nositi žutu traku sa Davidovom zvezdom. Iz Amalienborga, rezidencije kralja Kristiana, stigao je odgovor da su svi Danci jednaki. Njegovo veličanstvo će od sutra i samo nositi žutu traku oko ruke. Njegovo veličanstvo očekuje od svih lojalnih Danaca da ga u tome slede. Sutradan je ceo Kopenhagen izašao na ulice obeležen žutim trakama. Idućeg dana Nemci su povukli naredbu."
Borislav Pekić,Godine koje su pojeli skakavci, II

Teško je zaista ponekad odrediti u kojoj meri je Pekić dosledan. Zapisi o robiji, na koju je kao nepokolebljivi protivnik komunizma dospeo, su za srpsku svest nepojmljivo hrabar poduhvat objektivnog sagledavanja istorije.

Pekićevi motivi su jasni. Komunistička diktatura je u Skakavcima razobličena, ali i predratni i ratni režim kvislinške vlade, kao i nesnađenost i kolebljivost građanske klase koja je jedina mogla definitivno presuditi na koju će se stranu Srbija u vihoru rata poviti. Svakako bi obim i posledice građanskog rata bili manji da je građanski sloj umeo i smeo da se definiše i da istupi. On je umesto toga tavorio, prepuštajući istorijske i sudbonosne odluke srpskim generalima koji su, moguće iz sopstvene loše procene bitnosti, poveli svoju klasu u sunovrat. Pokazalo se da je srpska elita mnogo manje u dosluhu sa evropskom nego što je to za sebe mislila. Ona je sebe u potpunosti lišila argumenata nakon rata jer je dozvolila da bude predstavljena onim svojim delom koji jeste bio čvrsta podrška fašistima, ali koji nikako nije predstavljao većinu građanske Srbije.

U jednoj stvari je samo Pekić otišao predaleko - kada je pokušao da opravda izostanak otpora progonu Jevreja. Čini se da je poželeo da moguću odgovornost ukloni u potpunosti sa klase kojoj je sam pripadao. Navedeni odlomak je iz dnevnika Pekićevog brata, koji je Pekić uvrstio među svoje beleške, jer su stranice dnevnika pronicljiva zapažanja stanja društvene svesti građanskog, ratnog Beograda. Ta slika je jasna - građanstvo se gnuša komunizma i živi u strahu od invazije Rusa, odnosno boljševika. Dalje od toga njihova ideologija ne ide. Ali kada politika Velike Britanije i stav prema srpskoj kruni postaju indiferentni, da bi se zatim pretvorili u vrlo kritičke, srpsko građanstvo upada u stanje potpune rezignacije.

Odgovornost srpske građanske elite za stradanja u II svetskom ratu je ogromna. Mnogo veća nego što to Pekić prikazuje, iako nema milosti za nju kao ni za sebe niti za komuniste.

Na istu uredbu o Jevrejima donesenu u Nedićevom Beogradu 1941. po kojoj se Jevrejima oduzima svako građansko pravo i po kojoj se oni zvanično proglašavaju nižom i nepoželjnm rasom, niko u Beogradu niti u Srbiji ne izlazi kao u Danskoj sa žutom trakom oko ruke u znak protesta i neslaganja.

Pekić polemiše kako je nerealno očekivati da bi reakcija Nemaca bila ista u slučaju Srba, kao u slučaju Danaca. Mi, međutim, nećemo nikada saznati kakva bi bila. Pravdati kukavičluk, i vrlo moguće antisemitizam, hipotezom o mudroj diplomatiji, osim što iziskuje popriličnu dozu cinizma i čini naš humanizam suspektnim, ostavlja nas i u polemičkom ćorsokaku. Mi znamo da je broj ubijenih Srba u II svetskom ratu bio ogroman i da zato ostaje nejasno šta je ta diplomatija, koja se rukovodila navodno nacionalnim interesom, donela i kome.

Pokret otpora je postojao i u Francuskoj, kao uostalom i širom Evrope, i bio je vrlo živ, ali se broj odmazdi i ubijenih komunista ne može meriti sa onim u Srbiji. To nas navodi na zaključak da su osim naročite nacističke netrpeljivosti prema Slovenima po sredi bili i drugi faktori. Biće da je Nedić u iskazivanju svoje podaničke podobnosti išao mnogo dalje nego Peten i bio mnogo marljiviji u dokazivanju iste.

Petenu je nakon rata suđeno, streljan je i u francuskoj nacionalnoj svesti živi i živeće kao izdajnik. Za Nedića se, međutim, vodi proces za njegovu rehabilitaciju.

Nije potrebno posebno naglašavati da bi gest otpora antisemitizmu svakako bio shvaćen mnogo ozbiljnije da ga je kao u Danskoj načinio kralj. Danska kruna zato blista nepomućenim sjajem i danas. Naša, očekivano, ne ume pravilno ni da izgovori svoje ime.

Dinastije su propadale u mnogim zemljama i to tako da se više nikada ne podignu. Naš je problem što imamo samo jednu, kojoj se pokušava povratiti dostojanstvo što ga je ona sama tako sramno izgubila.








13. 9. 2014.

Book Challenge

Pokušala sam da izdvojim one knjige za koje sam sigurna da su na mene najviše uticale. Ali, i pored toga, među njima nisu one koje su me rasplakale, nasmejale, ohrabrile, zbunile, naljutile, inspirisale ili mi donele neki, u tom trenutku, bitan odgovor. Nisu među njima ni mnoge drage, a ni značajne, dobre i velike knjige...
Ali, evo:
1. Doživljaji Mačka Toše (Branko Ćopić) jer je prvi, najprisniji, dečiji i nevini susret sa čarobnim svetom knjige
2. Devinske elegije (Rajner M. Rilke) jer sam od Rilkea naučila šta je lepota i zašto boli
3. Bagavad Gita - jer su reč, stih i pesma oblik i telo boga
4. Medeja (Euripid) jer arhaični svet jeste surov, ali nikada licemeran
5. Ime ruže (Umberto Eko) zbog zanemelosti koju budi usled osećaja zadivljenosti pred Ekovim duhom i erudicijom
6. Faust (J. V. Gete) jer je rekao sve za šta sam ikada, od prvog čitanja do danas, pomislila da je o životu vredno reći
7. Čarobni breg (Tomas Man) jer je vrh koji u književnosti niko više neće pokušati da osvoji, ali je i teskoba svih nas koji ne možemo da se razbudimo iz sna čekanja...ko je pročitao knjigu, zna čega
8. Saturnovi prstenovi (Vinfrid Georg Zebald) zato što naša zahvalnost počiva i na činjenici da je sve prolazno, i zato što me podseća da se lepota često otkriva samo melanholičnom pogledu
9. Burleska gospodina Peruna (Rastko Petrović) jer je duhovita igra ničim zauzdane mašte, raskošnog i raspevanog jezika, i jer je umetnička osveta svemu što iz prošlosti upire svoj kažiprst na sve nas rođene ovde
10. Semper Idem (Đorđe Lebović) kao podsetnik da je mrak u čoveku večan, ali nikada opravdan.

1. 9. 2014.

O magijskom kod Šekspira

Hermetički spisi koji se pripisuju Hermesu Trismegistu izvršili su, verovatno, najznačajniji uticaj na mislioce i stvaraoce epohe humanizma i renesanse. U poglavlju spisa pod nazivom "Pimander" sažeta je i eksplicirana suština hermetičkog učenja, koje je za naše razumevanje stvari - magijsko.

Ali šta je magijsko značilo, mi ne možemo biti sigurni budući da je značenje magijskog u modernom konceptu sveta ili banalizovano ili romantizovano.

Ono što je sigurno je da je magijsko za renesansnog čoveka bilo neodvojivo od duhovnog. "Pimander" objašnjava da je hermetizam proces transformacije koja čoveka vraća izvoru putem magijsko-ritualne ili obredne veze sa kosmosom. Magijsko je, dakle, značilo slobodu pojedinca da uspostavi ili da pokuša da uspostavi vezu sa višim, ili možda istinitijim.

Upravo sloboda kojom se garantuje odgovornost pojedinca za sopstvenu duhovnu sudbinu jeste osnova humanizma.

O prirodi ovog magijskog najslikovitije govori Vilijam Šekspir u drami "Bura". Njegov lik Prospero je renesansni mag, mudrac i sveštenik, tragalac i znalac, simbol od sveta odvojenog iskušenika koji magijskim putem stiče moć da vlada ljudima i silama prirode, ali i da razreši patnje i zablude jer je zagospodario prirodom, jer je uspostavio vezu sa kosmosom i time, pretpostavljamo, sa izvorom (života). Prosperov monolog u 5. činu drame otkriva nam kakve su njegove moći i koje je njegovo mesto među ljudima:

Vi duhovi brda, potoka, jezera
I gajeva, vi čije stope trag
Ne ostavljaju na pesku, kad gonite 
Neptuna dok je u oseci, ali
Bežite od njega kada se on vraća;
Vi patuljci što na mesečini
Pravite zelene kisele kružiće
Od kojih ovca ne pase ; i vi
Što ponoćne gljive napravite,
Radosni kada čujete večernje -
Vašom sam pomoću, iako ste slabi
Bez mene, sunce dnevno pomračiv`o,
Doziv`o buntovne vetrove i diz`o
Hučan rat između zelenoga mora
I plavog svoda; strašnoj grmljavini
Groma dav`o vatru i cep`o hrast
Jupiterov munjama njegovim;
tresao rt tvrda temelja i čup`o

Iz korena jele i kedrove.
Grobovi su na moju zapovest,
Budili svoje spavače, i tad
Otvarali se i puštali ih van
Pod dejstvom moje svemoćne veštine....
(Bura, 5,1)

Nema sumnje da je Šekspir, čija su dela i riznica srednjovekovnih učenja, verovanja i pogleda na svet, veoma dobro poznavao i hermetičko, magijsko učenje i da se "Bura" upravo njim bavi. Ali Šekspir je, na prvom mestu, humanista. Njegov mag, Prospero, će se svojih moći - odreći.

Moguće je zaključiti i da je Šekspir shvatio samu suštinu magijskog učenja i preneo nam je u "Buri". Transformacija kroz koju mag prolazi dešava se u njegovoj svesti i izvor ili uzrok joj je duh. Moći koje mag zadobija samo su sporedni efekti razvoja svesti maga. Kada je cilj dosegnut, kada je transformacija izvršena i duhovni potencijal ostvaren, moći više nemaju svoju funkciju. I ne samo to. One više nemaju opravdanje. Mag, ako je uspešno prešao svoj put, vraća se među ljude ne odvajajući se od njih ničim osim spoznajom i istinom. Pobedilac mora postati poraženi da bi dokazao da je spoznao lice i naličje stvari.



10. 8. 2014.

Markes

Hose Palasios ga iznenadi pri pretposlednjoj.
- Umrećemo - reče mu.
General ga odmeri raspoloženo:
- Ionako smo već mrtvi.
(General u svom lavirintu)

Imao je nejasnu predstavu da se u svetu nešto dešava, ali je bio nedostojan trenutka.
(Dan posle subote)

U potrazi za isceljenjem, stigli su i najbeznadežniji bolesnici Kariba: neka jadna žena koja je od najranijeg detinjstva brojala otkucaje svog srca i sad su joj nedostajali brojevi, neki muškarac sa Jamajke koji nije mogao da spava jer mu je smetao šum zvezda, mesečar koji je ustajao noću da bi srušio sve ono što je preko dana napravio, i mnogi drugi, manje teški slučajevi.
(O veoma starom gospodinu ogromnih krila)

Pobegao bih iz ovoga sela kad bih mogao - jecao je u snu.
-Otišao bih u pizdu materinu, samo kad bih imao bar dvadeset pesosa.
(More izgubljenog vremena)

Nove Katarinove ploče postale su tako stare da više niko nije mogao da ih sluša bez suza.
(More izgubljenog vremena)

...jer ovo nije moranje nego savet, i na kraju krajeva, sreća nije ničija obaveza.
(Blakaman, dobri prodavac čuda)

- Najviše mi se kod tebe dopada - rekla je - ozbiljnost sa kojom izmišljaš gluposti.
(Neverovatna i tužna priča o finoj Erendiri i njenoj bezdušnoj babi)

On ga je oduvek smatrao svecem nesvesnim sopstvenog stanja svetlosti.
(Ljubav u doba kolere)


6. 8. 2014.

Postmoderna u ogledalu koje Plavuša vešto krije od Elijara

ŠETNJA

U parku jedna doga šetala je svoju vlasnicu
skinuo je šešir i klimnuo glavom
neko je zarežao u znak pozdrava
zdrava, prava, ava, va, a
Nije se okrenuo.
Park je svakako banalno mesto (ne ovo nije roman)
za bitna pitanja.
Presvukao je misli na prvoj klupi,
spakovao zainteresovanost
krajnje zadovoljan metaforičnošću svega,
nedostajala je samo klepsidra ili tako nešto -
prazna klepsidra! u ovom parku,
u ovo vreme oblaka bez horizonta koji nemaju gde da se izliju!
i zaista - šta je isteklo u šta?!
osmehnuo se zadovoljno
ovoga puta vlasnici.


DVOJNIK

Uvo razdraženo tišinom
lenjog popodneva
u vrelom predgrađu Agadira,
gde njegov dvojnik
pogledom prati muvu na stolu
(i on iznerviran mirisom celera, možda origana).
Cika dece u prašini kvari sliku
o lenjom popodnevu Agadira
(ili ne kvari, zapravo ne zna);
Opori miris začinske biljke
odnosi dečije glasove sa ulice,
sve dalje muva mili...u san.
Budi se na vreme
za ručak u Vojvodini.



NAPIŠI BOG TREBA NAM ZA PESMU

Napiši bog treba nam za pesmu
B O G 
Divno rodila se zahvalnost 
Hvala
Sad se pomoli da stvori svet 
Unapred hvala
On hoće neće hoće ipak a ali jer
Ne brini za svest svet sve samo stavi zarez!
Stvaranje zarez, rodio se svet, i mit
Nadahni se mitom
Ali ne neka se mit nadahne Ja
Ovde nešto nije u redu
u pravu si, nebeska deklinacija
To je podla izmišljotina, zmišljotčina ili izmišljončina
Lepa reč za pesmu ne-pesmu
Hvala
Dobro, pusti, pogledaj horizont je slep
Lep?
Slep! Slep je!
To je simbol prazan, odlično 
Stvaranje u tišini
Horizont buć fljas crven bravo!
Kvariš! Dalje?
Nema, gore kao dole
Užas 
Da li je stvorena tačka??


Ovi odrazi u ogledalu uvek radoznale Plavuše, nisu parodije, iako sam se dugo nosila mišlju da ih treba pisati. Oni su pokušaj dočaravanja onoga što je u savremenoj poeziji znak da ona često nije svesna sebe, da ne zna čemu pripada niti šta hoće da postigne. Karikirani su poneki detalji, koji su, krajnje neočekivano za ideju postmoderne, poprimili oblik manira, prepoznatljivog postupka i pristupa. To se nameće kao slabost, možda i poraz ideje, ali i tačka u kojoj je moguće nazreti pravac razvoja, pod uslovom da pesnici uoče da se njihovom pokušaju dosezanja ničim omeđene kreativnosti i ličnog doživljaj nametnulo nešto što, ipak, može da se definiše kao manir i specifičan stilski postupak. On kod loših pesnika ostaje uvek trend, a kod dobrih on može da postane korisni okvir i razvojni pravac.
Izraz radi izraza, u koji se savremena poezija često pretvara, je potpuno degradiranje čak i pukog artizma. Poezija mora početi ponovo da promišlja svoju poetiku.

3. 8. 2014.

Teror pseudointelektualnosti



koja nije dovoljno odvažna da nazove stvari pravim imenom, nije dovoljno neiskompleksirana da pojednostavi kako bi ispunila svoju društvenu ulogu i nije dovoljno moralno nadahnuta da bi postavila standarde. Ona je žrtva svoje ambicije i izopačenih motiva za statusom i slavom i kao takva lako se aktivira i angažuje od strane bilo koje vlasti i njena jedina funkcija danas jeste doprinos imploziji smisla i relativizovanju vrednosti. Cilj toga je otupljivanje kritičkog mišljenja i sprečavanje organizovanja dovoljno velike i jake kritičke mase koja će činiti jedinu pravu opoziciju režimu.

20. 7. 2014.

Istina je znak za uzbunu

Amos Oz, kosmopolita, duboko uronjen u istoriju i kulturu jevrejskog naroda, o kojoj je najviše i pisao, čovek najviših intelektualnih i duhovnih kvaliteta, dugo je upozoravao na trend u modernoj izraelskoj svesti - duboko militantnoj i neprijateljski raspoloženoj prema ostatku sveta. 

U jednom intervjuu za RTS objašnjava korene toj pojavi. Oni se nalaze u viševekovnom stradanju Jevreja, koji su nakon Drugog svetskog rata i sa osnivanjem države svoju omladinu i decu počeli da vaspitavaju na do tada nepoznatim principima. Jevreji su kao vaspitnu ideologiju podizanja novih naraštaja Jerusalima zacrtali snagu i borbu. Fizička snaga, pre svega, počela je da se neguje kao kvalitet koji je po mišljenju starih Jevreja naciji nedostajao. Uveden je vojni rok za žene i muškarce u trajanju od tri godine. 

Jevreji kao da nisu našli načina da svoju istorijsku tragediju ne prenesu i na potomke. Možda je to razumljivo, ali podmladak Izraela vaspitavan je putem ideje ugroženosti i nužnosti odbrane, borbe i dominacije, upravo kao i oni koji su u Nemačkoj bili otrovani vrlo sličnom ideologijom. 

Kao i u svakom ratu, i u ovom između Palestine i Izraela, prvo utihne glas razuma. Godinama je Oz stajao na strani onih koji su zahtevali mirno razrešavanje sukoba, i ne jednom se našao u situaciji protivnika zvaničnog Izraela. Njegov ugled intelektualca ga je branio od napada agresivnih nacionalista. Izjavom koju je dao u maju ove godine, koja je tačno predočila razmere bezumlja do kojeg će doći svega dva meseca kasnije - izazvao je gnev sunarodnika.
Amos Oz je onaj glas koji živi u svakom narodu, koji kritikuje i upozorava kako do tragedije ne bi došlo. Kada do nje dođe, i kada mržnja ovlada svima, niko više nije u stanju da vidi šta je pravi uzrok i ko su pravi krivci, zbog čega možemo da pretpostavimo da pravi krivci katastrofe i izazivaju. Mržnja, umesto da bude usmerena na moćnike i političare, dobija razmere nacionalne i verske mržnje. Najmanji je broj onih koji mogu da se suprotstave tome. Najviše je onih koji sada mrze muslimane ili Jevreje, ponavljajući katastrofalne civilizacijske obrasce destrukcije. 


Taj glas razuma nismo mogli da čujemo ni mi dok je rat na Balkanu trajao. Naučili nismo ništa, osim da smo i dalje podložni jezivoj manipulaciji, da smo potpuno ranjivi i nezaštćeni, ali ne od stranih neprijatelja, nego od perverzne, opasne, nehumane igre manipulacije i izrabljivanja koja uvek dolazi od strane onih kojima smo mi sami dozvolili da nama upravljaju, i da nam pod okriljem "nacionalnih interesa" na savest i dušu gomilaju jezive zločine. 



Amos Oz calls perpetrators of hate crimes 'Hebrew neo-Nazis'

 

RTS - Savremeni svetski pisci - Amos Oz 

 

 

Den Braun za odrasle

Martina Baljak iz  KC LJUB i ja razgovaramao o knjizi "Praško groblje" Umberta Eka.  Podkast KC LJUB · 19. Dan Brown za odrasle