Elijar je Pol, a Plavuša je takođe samo jedna. Prirodu njihove veze nije lako objasniti.
15. 7. 2020.
9. 5. 2020.
Nacionalizam i diskurs o žrtvama fašizma
Završetak emisije “U središtu pažnje” emitovane 28. 04. 2020. na Radio Beogradu 1 u kojoj govori episkop pakračko-slavonski, predsednik Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida i autor knjige "Holokaust u Jugoslaviji" Jovan Ćulibrk.
Sa njim je u Jasenovcu prošle godine razgovarala Ana Tomašević.
Ceo intervju ovde
Voditeljka: [49:28] Poslednjih decenija svedoci smo oživljavanja retrogradnih šovinističkih pa i nacističkih ideja u celoj Evropi. Čega je to posledica?
Episkop: [49:39] Mislim da ne treba tek tako u Evropi doživljavati svako obnavljanje evropske konzervativne ili tradicionalne struje ili desnice, ako tako hoćemo, sa oživljavanjem šovinističkih ideja. Evropa ima razloga za jednu konzervativnu i tradicionalističku obnovu, to je apsolutno. S jedne strane, evropsko društvo je ugroženo ultraliberalizmom koji smo naročito od pada Berlinskog zida doživjeli i koje prosječan, standardni Evropljanin doživljava kao ugrožavanje njegovog identiteta. S druge strane, doživeli smo nagli rast ekspanzivnog islama, jednog novog islama, radikalizovanog, izmjenjenog, što je neko jako lepo rekao, kao da je to islam napravljen po meri komunizma. Znači, islama koji je kao takav isto globalni fenomen, a koji isto tako ugrožava ono što je biće Evrope, kako to prosečan Evropljanin doživljava. To je jedna strana. S druge strane, mi imamo pojavu koja je očigledna, a to je da se radi svojih geopolitičkih potreba zapadni svjet još od početka 90-ih, iako s jedne strane promoviše ultraliberalizam i propagira ga, s druge strane, podstiče ekstremni šovinizam u slučajevima gdje je to njemu trebalo. To je 90-ih bilo na Balkanu gdje se za potrebe stvaranja novih državica nadovezivalo na komunističko stvaranje nacija i od tih nacija su pravljene ekstremne šovinističke nacije koje su, naravno, bile potrebne radi svojih geopolitičkih potreba, a danas to vidimo savršeno na primeru Ukrajine, gdje se upravo podstiču najradikalnije, pronacističke grupe iz II svetskog rata kao nosioci nove svjesti Ukrajine, koje u stvari samo treba da posluže onome što je nečiji geopolitički cilj.
Voditeljka: [51:53] To sam vam pitanje postavila samo zbog toga što celu emisiju razgovaramo o kulturi sećanja i o velikim zločinima koji su se desili u XX veku, pa je na kraju pitanje da li je jedan dan sećanja dovoljan odgovor na to?
Episkop: [52:09] Mi smo kao narod obilježeni II svetskim ratom, kao što smo obilježeni Kosovskom bitkom, Kosovom i Metohijom. Mi ne živimo s tim jedan dan.
Kraj intervjua.
U završnom delu intervjua episkop Ćulibrk izneo je niz problematičnih izjava na čiji smisao ću se ovde osvrnuti.
Pre analize značenja, zanimljivo je napomenuti da je ovaj iskaz vrlo jasno formalno markiran predloško-padežnom konstrukcijom koja govori o episkopovoj poziciji govornika i na ono što nije u redu sa njom.
U njegovom odgovoru na prvo pitanje konstrukcija - sa jedne i sa druge strane - javlja se pet puta u svega nekoliko rečenica i to ovim redosledom: s jedne strane, s druge strane, to je jedna strana, s druge strane, s druge strane.
U ovih nekoliko rečenica episkop pravi pregled čitavog niza izrazito kompleksnih socijalnih, istorijskih i političkih fenomena koje prema njemu predstavljaju - dve strane.
Obrazovanom slušaocu, odnosno čitaocu nije potrebno objašnjavati da za objektivno sagledavanje spomenutih fenomena strane ne dolaze u obzir, da se fenomeni odlikuju varijacijama, stepenom, oblicima, modusima, okolnostima, intenzitetom, preklapanjima, itd.
Šta je cilj ovakvog simplifikovanog predstavljanja stvari kada ne dolazi iz pozicije ignoranta, već iz pozicije autoriteta (duhovnog vođe i intelektualca)? Potrebno je videti šta zapravo znače ove tako naglašene strane u episkopovoj izjavi.
Ovo su ideje i pojave koje je episkop navodno objasnio:
- istorijska desnica i aktuelni desni pokreti
- tradicionalizam i konzervatizam
- šovinizam
- ultraliberalizam
- pad Berlinskog zida
- evropski identitet
- radikalni islam
- komunizam
- geopolitički interesi
- ratovi 90-ih na Balkanu
- nacija
- Ukrajina
Jasno da u osam rečenica episkop ne objašnjava značenje pojmova, i to iz dva razloga. Prvo, to je nemoguće učiniti u osam rečenica, i drugo, to niko od njega ni ne traži, odnosno voditeljka ne oseća potrebu da to učini. On se, dakle, oslanja na znanje slušalaca kojima nekritički prenosi svoje zaključke. Ili se, možda, oslanja upravo na neznanje i na prećutno ideološko slaganje koje ne postavlja nikakva pitanja.
Međutim, ovde se ne radi samo o pojednostavljivanju već i o fundamentalnom nerazumevanju i/ili pogrešnom interpretiranju pojmova.
Episkopovi zaključci su sledeći:
- Evropa apsolunto ima razloga za konzervativnu i tradicionalističku obnovu. (U realnosti, Evropa ima 12 monarhija, a države se međusobno razlikuju po stepenu tradicionalizma i konzervatizma. Dovoljno je uporediti Mađarsku i Norvešku, Poljsku i Švedsku, Veliku Britaniju i Francusku ili Dansku i Island da bi se uočile razlike, a spektar je svakako mnogo širi.)
- Nije svaka desnica i šovinistička. (Tačno. Najčešće se prihvata klasifikacija na pet tipova desnih pokreta - reakcionarne, umerene, radikalne, ekstremne i nove. I dok desnica može da postoji bez šovinizma, šovinizam mimo desnice ne postoji.)
- Evropa je ugrožena ultraliberalizmom od pada Berlinskog zida. (Šta bi bio ultraliberalizam? On je prema episkopu nešto što ugrožava, dakle, negativna je pojava. U politici, liberalizam može da bude i konzervativni kao i ekonomski. Episkop, koji nekako zna šta misli i oseća “prosečni” Evropljaninin (?) ne kaže – liberalni, neoliberalni ili ultraliberalni kapitalizam koji jeste uzrok izrazitog nezadovoljstva nekih članica Evropske unije. A ne kaže, verovatno zato što je kapitalizam bazična vrednost upravo konzervativnih pokreta čiju još jaču restauraciju on želi. Umesto toga kaže - ultraliberalizam koji se u evropskoj politici danas čuje isključivo u kontekstu migrantske politike.
- Pad Berlinskog zida je bio početak rušenja evropskog identiteta. (Ovo je potpuno bizaran zaključak, ali zanimljiv jer episkop bira da ostane slep za činjenicu da je jačanje liberalne demokratije dovelo do pada komunizma koji je za njega takođe neprijatelj evropskog identiteta. Generalno, episkopova briga za evropski identitet je veoma velika i broj neprijatelja je velik.)
- Novi, izmenjeni islam je napravljen po meri komunizma. (Duhovno-religijski pokret nije nikako mogao biti napravljen po meri dijalektičkog materijalizam jer ovaj takve ideje negira. Prema episkopu, islam kao i komunizam su globalni fenomeni koji takođe urušavaju evropski identitet. Međutim, istina jeste da ne postoji religija ili ideologija koji danas nisu globalni fenomeni. Islam je pritom deo evropskog kulturnog nasleđa od 8. veka, kao što je komunizam kao ideja egalitarnog društva deo evropske istorije od antičke Grčke, a od 19. veka i deo političke istorije moderne Evrope. Komunizam i levi pokreti na zapadu su sasvim regularni politički pokreti, pa tako i vlade nekih kapitalističkih zemalja danas formiraju i komunističke partije u kolaciji sa drugim strankama. Komunizam, dakle, nije monolitna formacija, razlike između npr. Italijanskog komunističkog pokreta i staljinizma su velike kao razlike između Demokratsko-hrišćanske unije i nacista, obe desne.)
- Zapadni svet propagira ultraliberalizam, ali u isto vreme podstiče šovinizam zbog geopolitičkih potreba. (Zapadni svet je očito potrebno spasavati od njega samog. On ugrožava sam sebe tim ultraliberalizmom, ali zadržava moć da nekog drugog ugrožava svojstvom za koje nije jasno odakle potiče - da li šovinizam postoji u tom istom zapadnom svetu koji on onda delegira na druge ili su ti drugi latentni nosioci koji se onda podstiču jer nemaju sopstvenu volju.)
- Ultraliberalizam se na Balkanu nadovezao na komunizam koji je stvarao nacije i gurao ih u šovinizam. (Zapanjujuće je kako episkop u svojim vratolomnim dedukcijama uporno povezuje pojmove koji isključuju jedan drugog. Liberalni, kapitalistički zapad je bio u hladnom ratu sa komunističkim zemljama i radio na njihovom rušenju. Ali onda se, kaže episkop, ipak na njega nadovezao. Saznajemo da nacije po sebi definitivno nisu sposobne za šovinizam, njega njima neko probudi, mimo njihove volje.)
- Stvaranje nacija vidimo savršeno na primeru Ukrajine. (Za episkopa ni Ukrajinci nisu istorijska realnost. U Ukrajini liberalizam podstiče i nacizam. Ovo traženje uzroka u nekom drugom je očigledno episkopov metod. Istorija nas, međutim, podseća da su svi narodi bili sposobni za fašizam. Ukrajincima nije bio potreban nikakav opskurni ultraliberalizam koji episkop koristi kao agens istorije, kao što ni Srbima nije bio potreban da se određenim delom svrstaju na stranu saradnika Nemačke, ili Hrvatima da osnuju ustaški pokret, kao uostalom ni bilo kojem drugom narodu. Istina je da svaki narod u sebi ima potencijal za fašizam i da krivca za to nije potrebno tražiti u drugima nego u njemu samom.)
Vidimo, dakle, da su na jednoj strani evropske, konzervativne vrednosti koje pravoslavni episkop zastupa, a na drugoj su svi drugi.
Poslednji njegov odgovor - da smo mi kao narod obeleženi Kosovskom bitkom i II svetskom ratom - takođe izaziva čuđenje. Zašto ne i Prvim svetskim ratom ili velikom seobom Srba ili ustancima ili ratovima devedesetih...?
Evo zašto.
U Predlogu Zakona Spomen žrtvama fašizma na Starom sajmištu, čiji je sastavljač episkop Jovan Ćulibrk stoji i sledeće: „genocid nad srpskim narodom“, koji su, kako se navodi, „izvršili Nezavisna Država Hrvatska, kao i Nemačka i njeni saveznici i pomagači, a posebno albanski kolaboracionisti na Kosovu i Metohiji za vreme Drugog svetskog rata u periodu od 1941. do 1945. godine na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije“. (1)
Ovaj Predlog Zakona inače je u javnosti izazvao negodovanje jevrejske zajednice (koja nije učestvovala u njegovom sastavljanju), Helsinškog odbora za ljudska prava kao i reakcije istoričara, istraživača žrtava fašizma u II svetskom ratu poput Milana Koljanina koji je tom prilikom javnosti objasnio koliko je bitno da se shvati šta logor Staro sajmište predstavlja.
Sporno je između ostalog i to što bi se prema nacrtu, ustanova spomen-žrtvama bavila prvenstveno genocidom nad srpskim narodom u NDH, Srbiji i na Kosovu, dok bi muzeji posvećeni jevrejskim i romskim žrtvama biti prostorno i tematski izdvojeni.
Logor Staro sajmište teritorijalno jeste bio na teritoriji NDH, ali se u idejnom projektu memorijala izostavlja činjenica da je nadležnost i glavnu ulogu u ubijanju Jevreja, Roma i Srba antifašista u logoru imala srpska vlada Milana Nedića.
Kosovsko stradanje, inkorporirano u ideju svesrpskog stradanja (koje potpuno neverovatno ni ne spominje I svetski rat) je ideja koja zapravo reflektuje aktuelnu politiku, tačnije politiku nekadašnjeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića.
U emisiji "U središtu pažnje" episkop je izneo tvrdnju i da SFRJ nije činila ništa za spomen sećanja na žrtve Jasenovca, što je neistina (2). Prva inicijativa o dokumentovanju stradanja u Jasenovcu sprovedena je u Zagrebu (3), isto kao što je, na primer, hrvatski pesnik Ivan Goran Kovačić, kojeg su ubili četnici, prvi ovekovečio stradanje u Jasenovcu u svojoj besmrtnoj poemi "Jama", (4) a koja se decenijama nalazila u čitankama "od Vardara pa do Triglava". Nacionalistička ideologija, srpska i hrvatska, koja je vodila ratove devedesetih je ta koja ove i slične činjenice ne želi da čuje.
Buđenje nacionalizma i rušenje SFRJ je dovelo do toga da žrtve fašizma počnu da se dele na naše i njihove i da se argumenti i motivi za ratove i bezumne zločine na Balkanu tokom devedestih godina pronalaze i u takvoj podeli žrtava iz II svetskog rata pa je tako potisnut termin antifašizam koji je bio istinski zajednički imenitelj svih stradalih žrtava, kako u Jasenovcu, tako i na Starom sajmištu. Jer ako se već govori o stranama, u Drugom svetskom ratu zaista postoje samo dve - nacisti sa saveznicima i narodi i pojedinci koji su bili njihove žrtve.
(1) Uklanjanje Nedićevih tragova u zločinu Holokausta
(2) Istorija memorijalnog kompleksa Jasenovac u SFRJ
(3) Zločini u logoru Jasenovac
(4) Poema "Jama"
2. 5. 2020.
Nevolja sa rodom
19. 4. 2020.
Milorad Pavić: SANU i izmišljanje tradicije
Osvrt na roman "Hazarski rečnik" i njegov uticaj na postmodernističku srpsku književnost. Kako je ideja nacionalnog bića zahvaljujući SANU postala književni projekat u kojem je Pavić odigrao značajnu ulogu. Šta je razlika između mitomanije i istorije. Kako konstrukcijom imaginarne istorijske pozornice i likova ideologija oblikuje stvarnost.
22. 3. 2020.
Kao muza svog muža
2. 3. 2020.
Tomas Bernhard
Kratka epizoda o Berhnardovom romanu "Poremećaj", o njegovom književnom stilu i nekim tipičnim, bernhardovskim motivima. Roman, podeljen na dva dela, odličan je prikaz toga kako Bernhard koristi stil, odnosno kako ga menja u zavisnosti od tematike. "Poremećaj" zbog odnosa dubokog prezira prema primitivnoj, seoskoj sredini poredim sa romanom Elfride Jelinek "Ljubavnice".
13. 2. 2020.
"Fragmenti ljubavnog govora" Rolan Bart
Epizoda o Bartu i diskursu na SoundCloud
Delići Bartove anatomije ljubavi...
PROMENA – Nagla pojava protivslike voljenog objekta na ljubavnom polju. Zbog manjih neprijatnih događaja ili zanemarljivih osobina, subjekt vidi kako se dobra Slika najednom menja i ruši.
Kao da do menjanja slike dolazi kada se zbog drugog stidim (strah od tog stida, sudeći po Fedru, držao je grčke ljubavnike na putevima Dobra, i primoravao svakog da pazi na sopstvenu sliku pred pogledom drugog.)
28. 1. 2020.
Плавуша, кока-кола и кокице - филм "Паразит"
Филм који је одушевио публику и критичаре и до сада освојио Златну палму, Златни глобус и добио невероватних 6 номинација за Оскара ме је разочарао, што је сигурно и у вези са очекивањем од њега, управо због споменутих признања.
Они којима се филм допао, вероватно нема потребе даље да читају, јер, иако ниједна теорија рецепције неће себи дозволити да то тако јасно и просто каже, емотивна реакција је за доживљај пресудна, тако да ће на укус и потребе појединца аргументи тешко утицати.
Највећа вредност овог филма по мени је што је донекле забаван те његов глобални успех не чуди. Овде и нисам потпуно иронична, односно немам, на пример, на уму Адорнов презрив однос према популарној култури и феномену забаве, и не мислим да је забавно по себи лоше, чак ни оно што је забавно већини. Напротив, у чињеници да су људи способни да издвоје теме које их уједињију у некој идеји, па макар и забавне, уколико су оне аформативне у односу на моралне вредности, видим могућност трансформације света, на коју, негде, бледо, површно и неозбиљно позива и овај филм будући да тај и такав свет, наводно, критикује.
Управо ова премиса, о "Паразиту" као критици постојећих односа у свету, овде пре свега економских, је учинила да заузмем нарочито критички однос према њему. Режисер Бонг Џун Хо је у интервјуу за Варајети часопис о својој уметничкој интенцији и ставу рекао следеће:"Ово није документарни или пропагандни филм. Није о томе како да промените свет или како би требало да делујете јер је нешто лоше, већ пре треба да покаже ужасну, експлозивну тежину реалности."
Мени је није показао и то не само због тога што је тежину тешко спојити са забавним. Радња филма (ко није гледао, може да се обавести на Википедији) развија се комичним ефектима, и у поступку овај филм јесте комедија, која због основне премисе филма на крају треба да добије укус горчине, под условом да је гледаоцу након низа надреалних и бизарних ситуација у свести остало још икаквих веза са реалношћу.
Ово је такозвана комедија ситуације, у којој се комични ефекти постижу неспоразумима, траповостима, грешкама, случајем, услед чега ликови почињу да личе на кловнове, а радња на циркус. Особине ликова престају да буду релевантне (за разлику од комедије карактера, на пример), па климакс радње, будући да је покреће случај (неочекивани повратак породице са камповања) постаје поприште низа невероватних и хаотичних дешавања која више нису у границама ниједног лика.
Филм се претвара у цртани филм, вртоглавим смењивањем догађаја (уцењивање видеом, борба, затварање у подрум, тумбање, падање, сакривање у дневној соби када се власници врате, гурање отпадака од хране, стакла и смећа под кревете, итд.). Ликови постају дословно као ликови цртаних филмова који не могу да умру - преживљавају сукцесивне падове низ степнице подземног бункера или, што је најупечатљивије, када Ким Ки-Ву преживи без трајних последица, не један, већ два ударца у главу каменом, иако му је лобања практично смрскана што се у крупном кадру и приказује.
Симболичка функција овог камена је занимљива јер он доноси богатство, али на крају, јунак који богатство жели, од камена страда. Свестан, или несвестан тога, не знамо јер нам филм о томе не говори, иако је кључно, он се камена ослобађа и оставља га у реци. Али како се филм завршава Кимовим сањарењем о богатству, вероватнији закључак је да камен одбацује несвесно, односно да ни до каквог увида главног јунака није дошло.
Филм има квалитеног хумора и хумористичних поступака. То су ситни, кратки потези који сликају живот породице Ким - хватање вај-фај сигнала, обрачун са пијанцем који уринира испред прозор, увежбавање Кимовог наступа, сцена када Ким Ки-ђонг пуши седећи на ве-це шољи након поплаве и слично. Ови потези делују спонтано, аутентично и иако минимални, отварају широк поглед у природу ликова и у њихов живот.
А управо тај живот, односно контраст живота породице Ким и породице Парк су тема којом се "Паразит" бави. Овај филм жели да нам скрене пажњу на дубоки јаз и несразмеру у односу богатих и сиромашних. И то је једино што је учинио. Констатовао је да тај јаз постоји. Ако постоје људи данас који тог јаза нису свесни, онда филм због њих јесте вредан и на његову популарност ћу гледати благонаклоно јер је за такве људе просветљујући, иако је тешко поверовати да такви људи постоје чак и у ружичастим пределима првог света. Али за било кога ко је о проблему сиромаштва са једне, и ирационалног, несразмерног, ничим контролисаног богаћења са друге стране, икада размишљао, овај филм може бити само изгубљено, или у бољем случају, прекраћено време.
Портретисање сиромашне породице Ким је убедљивије и потпуније те према њеним члановима можемо да заузмемо и критички однос симпатије или антипатије, али у породици Парк не налазимо ниједну особину због које бисмо их одлучно или јако осудили, или са друге стране саосећали са њима. Они нису ни лоши, ни добри, њихове особине су више понашање и ситуационе су природе, него што су одлике карактера, Ни према својим слугама и упосленима Паркови не испољавају моралну девијантност, штавише, пристојни су и љубазни, а њихов грех се своди на претерану забринутост за сигурност породице, на пасивност и неснађеност госпође Парк, која тавори без сврхе у животу играјући традиционалну улогу богате домаћице опсесивно фокусиране на мужа и децу. Њима се замера што задржавају достанцу и њихов однос према сиромашнима је строго у оквиру куртоазије и претпостављене културне супериорности коју у односу на сиромашне имају. Али то није ни отприлике довољно да их дискредитује као потенцијалне носиоце и могућег добра у себи, као што није довољно да проблематизује њихово богатство будући да о природи, начину постизања и циљу не знамо ништа.
Од нас се очекује да их осудимо зато што су богати. А то је, ако говоримо из контекста критике социјалних разлика, лумпенпролетерство. То је одлика неразумевања основе класних разлика, а не њихова критика и чини огромну штету, иако овај филм као квази-критика у хумористичкој форми какву има, тешко да може утицати на било чију свест о друштвеној неправди и неједнакости. А не може јер се не бави вредностима које заступају једни, односно које бране други. Једини квалитет у фокусу једних и других јесте новац и као такав он их разобличава све. Финални закључак филма јесте да су похлепни и на новац усмерени сви те да осим конзервативног приказа породице као вредности, ниједна друга у животу свих протагониста ни не постоји. То заиста шаље поруку да са светом нешто није у реду и да стварност јесте ужасна, како је режисер констатовао, али да разлог томе није што Ким Ки-ђонг никада неће постати богат и живети у прелепој кући како нам филм сугерише, већ је разлог томе онај који филм заправо, очигледно несвесно, показује, а то је тоталитет друштва, људи као такви, који су себични, похлепни и незаинтересовани за друге, који су паразити.
Гест који мотивише Кима на убиство, а који гледаоцу треба да пружи основу за осуду и разумевање, сцена у којој Парк затвара нос због смарада у финалу масакра, осим што је такође невероватна (у паничној реакцији борбе за живот и у ужасу пред доживљеним готово је сигурно да нико неће констатовати мирисе), у стилистичком смислу је проблематична хипербола и симбол. Јасно да Парк никада њих није доживљавао као себи равне, да их он држи за мање вредне, гест је финално потцртавање тога, али проблем је што гест може да се чита и другачије, у зависности управо од класног читања, или објективности посматрача. Јер смрад исто тако симболички може бити последица лагања, превара, бескрупулозности, похлепе породице Ким. Оно што је Парка требало да осуди као самозадовољног чувара неоснованих друштвених привилегија који презире сиротињу и није способан да покаже саосећање према њој постаје моћан симбол којим се класа сиромашних претвара у стереотип, а претвара се јер нико није изузет из неморалног деловања.
Гук Мун и њен заточени муж су заправо са моралног становишта најпозитивнији, али они бирају добровољно подаништво на којем су притом и захвални, те један од закључака филма постаје и то да је бити захвалан господару као на извору своје егзистенције са моралног становишта најпозитивнија позиција. Гук Мун и муж представљају просвећену сиротињу која је научила да поштује материјалну вредност својих пребогатих послодаваца.
Занимљиво да за најбоље у себи овај филм није номинован, није номинован за глуму на коју једино немам замерке
После ових, и низа других ствари које просто не могу да стигнем да напишем, размислићу ипак о Адорновом упозорењу. Јер опет, по ко зна који пут, и након критичког разматрања филма "Паразит", чини се да нешто може бити или критика или забава, или уметност или популарност, или политичка порука или тренд.
Мало ме брине чињеница да толико много људи у овом филму види некакву значајну друштвену критику, јер ако је то домет критике данас, онда више нисам нимало оптимистична у погледу могућности трансформације света. Треба га оставити да се седира, забавља и ублажи бол.
20. 1. 2020.
Muharem Bazdulj - Tranzit, kometa, pomračenje
Beznačajnost ove knjige priča je trebalo da bude zamaskirana prvom pričom o Ruđeru Boškoviću, čija je jedina funkcija da "kupi" čitaočevu pažnju jer će, ako ništa, saznati nešto o životu jedne velike ličnosti. Ali životni događaji i detalji su na kraju, u nestrpljenju, samo pobrojani, kao u Vikipediji.
Ono što je neverovatno je kako Bazdulj, i inače, a naročito u ovim pričama uspeva da nam ništa ne kaže o liku. Njegovi junaci su blede skice koje grabe kroz priču ne ostavljajući nikakvog traga. Pa je tako čak i Ruđer Bošković, ispao uštogljena, dosadna figura o čijem unutrašnjim životu ne saznajemo ništa. On govori u frazama, izveštačenim mudrostima, pisac ga dovodi u kontekst zanimljivih ličnosti i dešavanja, u digresijama, gotovo taksativno navodeći epizode iz njegove biografije, bez ijednog detalja. Ovo nije lik, ovo je, kako rekoh, Vikipedija, prošarana sentimentalizmom.
U drugoj priči pogotovo dolazi do izražaja koliko Bazdulja ne zanima da se bavi autentičnim likovima, a pritom koristi realistički postupak. Zaista je zanimljivo da je neko ko je književno obrazovan, i to vrlo rado naglašava, u stanju da stvori tako linearne, beznačajne likove. Marija Aleksandra je produkt bledih ideja o tome šta bi mogao da bude unutrašnji život adolescentkinje, mi treba da rezonujemo sa piscem o razlozima samoubistva, da slušamo pripovedanje o njoj, umesto da slušamo i gledamo nju. I ona je tu prosto zato što je Bazdulj odlučio da neka priča treba da se odvije. Da li je ta priča bitna i šta je to u njoj, a da nije viđeno već nebrojeno mnogo puta u književnosti (doduše, ne često ovako loše), izgleda nije pitanje koje Bazdulj uopšte očekuje.
Treća, poslednja priča, čiji je predmet sam autor, je u doslovnom smislu reči književna skica, nacrt koji čeka doradu. U pitanju je ad hoc intervencija u inače heterogenom motivskom određenju, koji je trebalo priče da "poveže" prilično zahtevnom idejom o "priči unutar priče". Ovo je očigledno autorovo koketiranje sa cikličnom proznom strukturom, koja, ukoliko nije motivski opravdana, spada u klišee proznog žanra. Nije jasno ni zašto bi priče u zbirci morale biti povezane, jer znamo da postoje izuzetne zbirke čiji autori nisu pokušavali da veštački uspostave tematsko jedinstvo, Bazdulj iz nekog razloga to hoće da učini iako nema čim.
Da ove i ovakve priče zatičemo u nekom piščevom dnevniku, kao zabeleške i zapise ideja, skice sižea, one bi zaista bile zanimljive u smislu da bi angažovale našu maštu u pravcu mogućeg razvijanja motiva i narativnih postupaka. Ovako, predstavljenje kao završene, one su ispod nivoa svakog profesionalnog pisca.
Stil je sladunjavo koketiranje sa velikim idejama i ličnostima, prepun aluzija na velika imena istorije, filozofije i književnosti. Karakteristično je oponašanje andrićevske refleksivnosti, ali bez živaca da se misli razvijaju do kraja, realističko skiciranje koje nema funkciju u naraciji pa ostaje manirizam.
Bazduljevo delo poziva na opravdanje sebe zbog obećanja koja su pohranjena u tome što on odaje utisak da zna šta je dobra književnost, ne može da je stvori, ali mi iz nekog razloga treba da verujemo da je on jedno sa njom.
Den Braun za odrasle
Martina Baljak iz KC LJUB i ja razgovaramao o knjizi "Praško groblje" Umberta Eka. Podkast KC LJUB · 19. Dan Brown za odrasle
-
Jezičke podele su najčešće bile predmet manipulacije nacionalista, sa srpske i sa hrvatske strane, odnosno od strane dva plemena slovenskog...
-
Slikar Gistav Moro (1826-1898) je specifična, po mnogo čemu izdvojena slikarska figura svog vremena. Njegova umetnost predstavlja eklek...