U svom kritičkom ogledu “Nevolja sa rodom” Džudit
Batler je pokušala da sastavi pregled onih teorija koje su u najvećoj meri
uticale na formiranje pojma roda i na njegovu upotrebu u savremenim
feminističkim i rodnim teorijama i politikama. Ovo njeno delo smatra se kultnom
i popularnom literaturom feminizma čime se verovatno najviše misli na uticaj
koji je Batler njim izvršila na feminizam. Kod nje, međutim, nema ničega što bi
podilazilo ili povlađivalo masovnom ili popularnom ukusu, počevši od njenog
zahtevnog filozofskog metoda, preko obima teorija koje kritikuje pa do samih
zaključaka koji pozivaju na radikalnu promenu u, pre svega, feminističkoj
praksi.
U ovoj knjizi Batler preispituje različita teorijska polazišta
kako bi predočila njihove granice i manjkavosti. Osvrće se na Levi Strosa i strukturalizam,
Fukoa, poststrukturalizam, sa naročitom pažnjom bavi se psihoanalitičkom teorijom
Frojda i Lakana, polemiše sa Ničeom, Sartrom, Delezom, Deridom i drugima, ali
najviše se osvrće na feminističke teorije Simon de Bovoar, Lis Irigaraj, Monik
Vitig i Julije Kristeve. U tom smislu knjiga je dragocena kao
filozofsko-kritička rasprava i istorija razvoja jedne ideje. Njena manjkavost
je što čitalac ne može da dočeka da čuje mišljenje same Džudit Batler. U knjizi
je najmanje prostora dato upravo njenim zaključcima o polu, rodu i feminizmu, a oni
nas najviše interesuju.
Batler je veoma nepoverljiva prema jeziku, a naročito
kada razmatra rod. Kao i Fuko, i ona smatra da ni gramatika ni stil nisu politički
neutralni. Njena osnovna teza je da je rod performativan i diskurzivan, da ne
počiva ni na kakvoj ‘unutrašnjoj suštini’ već na činovima koji su posledica
rodno određene stilizacije tela. Za nju ne postoji rodni identitet iza izraza roda, taj identitet se
peformativno uspostavlja samim ‘izrazima’ za koje se pogrešno misli da su njegov
rezultat. Njoj je naročito važno da se uoče opasnost i greška u postuliranju
rodnog identiteta kao ontološke kategorije koja prethodi zakonu ili kulturi,
nekog ‘izvornog’ ili ‘pra’ stanja u kojem je, navodno, ženstvenost, onako kako
je definisana I shvaćena iz sadašnje pozicije, postojala nezavisno od represivnog,
muškog zakonodavnog principa. Za nju je ovo utemeljujuća bajka karakteristična
za juridičke sisteme klasičnog liberalizma kojim oni daju legitimitet
društvenom ugovoru jer se ‘prirodno’ ili ono ‘pre’ (koje postoji samo kao
hipoteza) tumači kao argument zakona, pa je, na primer, nešto dobro zato što se
proglašava “prirodnim” kao što, recimo, može biti dobro jer spasava od nekog
stanja pre. Pravac moguće manipulacije je, dakle, dvostruk. U ovakvim
situacijama nemoguće je formulisati kritiku zakona jer vraćanje na vreme pre
zakona (što je ujedno i vreme pre kulture i jezika) nije moguće. Batler ovim
ukazuje na ono što su prema njoj ograničenja feminističkih teorija koje operišu
pojmom ‘izvorne ženskosti’ i vremenom ‘pre’, a koje vide kao svoj cilj.
Vraćanje na nekakvu originalnu ili izvornu ženskost je način kojim juridički
princip postiže legitimnost jer upravo takvo poimanje roda čini nemogućim
odbacivanje normativnih principa rodnih razlika.
Vraćanje izvornoj ženskosti Batler vidi kao palanački
ideal koji odbacuje zahtev savremenog doba da rod predstavi kao složenu
kulturnu konstrukciju. Ovo postuliranje pola, roda i seksualnosti u polje ‘pre’,
‘izvan’ ili ‘s one strane moći’ čime oni navodno postaju slobodni, je za nju
politički nepraktično i kulturno nemoguće. Ona predlaže promišljanje
subverzivnih mogućnosti seksualnosti i idenititeta unutra postojećih odnosa
moći, pogotovo zato što je mehanizam potiskivanja (i ženskog principa), kako je
i Fuko pokazao, istovremeno prohibitivan i generativan što ga čini naročito otpornim.
Suština ovog paradoksa je da ono što se potiskuje nije spoljašnje kulturnim
normama, te norme same definišu šta je to što će biti potisnuto, ograničeno i na
druge načine kontrolisano. Jednostavnije rečeno, ne postoji nikakva pukotina u
postojećem juridičkom, normativnom sistemu kroz koji bi bilo moguće umaći da bi
se on onda srušio ili prevrednovao, pogotovo zato što su i postojeće metode pa i
sam jezik njegov produkti. Štaviše, ideja o ženskoj reproduktivnoj funkciji ili
moći kako je recimo Kristeva naziva, je kulturno definisana kao prirodna, ona
je naturalizovana upravo u svrhu očuvanja polne i rodne razlike.
U vezi sa ovim su i ograničenja svake identitetske
politike. Uspostavljanje ‘stanja pre’ , nekakve čiste ili izvorne (pa otuda i primarne)
ženskosti (one koja nije već sputana ili ograničena kulturnom normom) je
zapravo utvrđivanje identiteta, odnosno untrašnje koherentnosti subjekta koje
sobom nosi neizostavno očekivanje da se feminističko delovanje mora ustanoviti
na tom identitetu oko kojeg postoji konsenzus, dok je u realnosti za veliki
broj žena svaka, bilo koja definicija žene sporna, neadekvatna ili nedovoljna.
Ovo vodi isključivanju i diskriminaciji svih koji identitetom nisu obuhvaćeni
što su opasnosti svake identitetske politike. Iako je ova knjiga objavljna1990.
i praktično se ne bavi pitanjima transrodnosti, jasno koliko je Batler dobro
ukazala i upozorila na zamke identitetske politike, pogotovo u kontekstu borbe
za ljudska prava. Pa smo tako svedoci uskraćivanja prava transrodnim osobama I njihovog
isključivanja iz grupe jer se ne uklapaju u ustanovljene definicije, odnosno
identitete žene/muškarca. Ova tendencija uspostavljanja identiteta koja je
svojstvena mnogim feminističkim teorijama je nešto što Batler vidi kao
zajedničko sa maskulinističkom ekonomijom označavanja. Totalizujući iskazi i gestovi
feminizam svode na mehanizam koji samo reprodukuje represivni mehanizam
utemeljivačke politike. Ta pozicija globalnog subjekta je pozicija koju koriste
imperijalističke strategije koje bi feminizam trebalo da kritikuje. Batler zato
predlaže novu feminističku teoriju i politiku koja će izbeći postvarenje roda i
identiteta i postaviti promenljivu konstrukciju identiteta kao svoju
metodlogiju pa i cilj.
Revolucionarnost pristupa Džudit Batler feminističkoj
teoriji ogleda se i u njenom razmatranju pola kao takođe kulturnog konstrukta u
kojem se tela shvataju kao pasivni primaoci kulturnog zakona. Zbog ovoga je Batler
najčešće kritikovana i optuživana da biološku ‘datost’ i ‘realnost’ svodi na
diskurzivnu performativnost. Međutim, njena ideja nije tako jednostavna da bi
se mogla opovrgnuti pukim formalizovanjem. Ona ne polemiše o postojanju već o
značenju tela, odnosno o tome da se značenja takođe izvode iz kulturne matrice.
Telo koje se svodi na genitalije, kako se to u praksi čini, je telo koje se
vrlo lako instrumentalizuje pripisivanjem ‘prirodne reproduktivne svrhe’ što za ishod ima
opet utemeljnje rodnih uloga. Osim toga, ona ovde polemiše i o seksualnosti
koja putem tela postaje politika heteroseksualne norme. Zanimljivo je u ovom
kontekstu osvrnuti se na psihoanalitičke teorije koje govore o polimorfnosti
ili o, na primer, homoseksualnosti prededipalne faze fiksacije na roditelja
istog pola gde tabu, zabrana, interiorizacija zabrane igraju ključnu ulogu u
formiranju rodnog identiteta. Iako Batler ne deli stavove psihoanalitičara, ona
ukazuje na moguće implikacije onoga što se plasira kao “prirodna” seksualnost. Uspostavljanjem
pojma pola koji je po sebi dovoljan da generiše dalja kulturna značenja kao i seksualne
norme, pretpostavlja se jedan izvor seksualnosti, maskulini libido,
tradicionalno shvaćen kao muški, aktivni princip. Homoseksualnost je tako ono
što ne poštuje ili ono što krši normu u odnosu na muškarca. Ono što se naziva prirodnim
ili heteroseksualnim odnosom je zapravo kulturna, heteroseksualna matrica
muškog odnosa (prema majci), a ne univerzalna ili prirodna pozicija.
Univerzalna jeste ukoliko je univerzalni subjekt muški. Međutim, u psihoanalizu
Batler ulazi samo da bi odgovorila na stavove Kristeve koja se zapliće u
teoriju iz koje ne može da spase isti onaj ženski identitet za koji se zalaže
jer je psihoanaliza kompletno utemeljena na libidu muškarca. Ne čudi zato što
Kristeva dolazi do zaključka da je lezbejski odnos psihotičan. U svojim vratolomnim
pokušajima da iz psihoanalize izvuče argument koji bi trebalo da služe
feminističkoj ideji, Kristeva samu sebe vraća tačno na poziciju koja joj je bila
određena pre avanture pokušaja emancipacije.
Za Batler je podela na rod i pol, koja je uglavnom
prihvaćena u teorijama roda i feminizma, i koja potiče od Simon de Bovoar, samo
privid iza kojeg se krije jedan normativni faktor. Ona skreće pažnju i na Sartrov
uticaj u ovakvoj podeli koji je negovao kartezijansko radikalno razdvajanje
tela i duše. Ovo je bitno za rodnu teoriju jer ontološka razlika između tela i duše
(duha, svesti) koja počinje sa Platonom, a razvija se u Dekartovim, Huserlovim i
Sartrovim delima, podupire odnose političke i psihičke hijerarhije jer se duh
tradicionalno kulturno povezuje sa muškošću, a telo sa ženskošću, gde onda pol
budući zasnovan na telu ostaje inferioran, tj. podređen aktivnom, muškom
normativnom principu koji će otuda nad njima imati moć. Pol, telo I seksualnost
tako takođe postaju instrumetni kulture.
Kao jedan od efikasnih i zanimljivih oblika
subverzivne prakse Batler zato predlaže parodijsko (i svako drugo) umnožavanje
identiteta koji lišavaju hegemonu kulturu moći da polažu pravo na
naturalizovane rodne identitete. Zalaže se za formiranje nove politike roda
koja bi delujući unutar postojećeg normativa bila suberzivna. Ona predočava teorijsku
zamku koju feminizmu postavlja upravo mehanizam protiv kojeg se feminizam bori,
a to je zamka totalizujuće svesti koja teži da uspostavi univerzalni identitet
žene. Za Batler se feminizam ne može dešavati ni pre, ni posle ni izvan
kulture. Politika koju ona predlaže zasniva se na kritičkom preispitivanju i podrivanju
normativnog zakona roda i pola tamo gde on vešto krije samog sebe
proglašavajući se za ‘prirodno stanje stvari’.
Međutim, utisak je da je ovaj zahtev za samokritičkim promišljanjem ideje ljudima bio i ostao prekomplikovan poduhvat.
Нема коментара:
Постави коментар