2. 5. 2020.

Nevolja sa rodom



U svom kritičkom ogledu “Nevolja sa rodom” Džudit Batler je pokušala da sastavi pregled onih teorija koje su u najvećoj meri uticale na formiranje pojma roda i na njegovu upotrebu u savremenim feminističkim i rodnim teorijama i politikama. Ovo njeno delo smatra se kultnom i popularnom literaturom feminizma čime se verovatno najviše misli na uticaj koji je Batler njim izvršila na feminizam. Kod nje, međutim, nema ničega što bi podilazilo ili povlađivalo masovnom ili popularnom ukusu, počevši od njenog zahtevnog filozofskog metoda, preko obima teorija koje kritikuje pa do samih zaključaka koji pozivaju na radikalnu promenu u, pre svega, feminističkoj praksi.

U ovoj knjizi Batler preispituje različita teorijska polazišta kako bi predočila njihove granice i manjkavosti. Osvrće se na Levi Strosa i strukturalizam, Fukoa, poststrukturalizam, sa naročitom pažnjom bavi se psihoanalitičkom teorijom Frojda i Lakana, polemiše sa Ničeom, Sartrom, Delezom, Deridom i drugima, ali najviše se osvrće na feminističke teorije Simon de Bovoar, Lis Irigaraj, Monik Vitig i Julije Kristeve. U tom smislu knjiga je dragocena kao filozofsko-kritička rasprava i istorija razvoja jedne ideje. Njena manjkavost je što čitalac ne može da dočeka da čuje mišljenje same Džudit Batler. U knjizi je najmanje prostora dato upravo njenim zaključcima o polu, rodu i feminizmu, a oni nas najviše interesuju.

Batler je veoma nepoverljiva prema jeziku, a naročito kada razmatra rod. Kao i Fuko, i ona smatra da ni gramatika ni stil nisu politički neutralni. Njena osnovna teza je da je rod performativan i diskurzivan, da ne počiva ni na kakvoj ‘unutrašnjoj suštini’ već na činovima koji su posledica rodno određene stilizacije tela.  Za nju ne postoji rodni identitet iza izraza roda, taj identitet se peformativno uspostavlja samim ‘izrazima’ za koje se pogrešno misli da su njegov rezultat. Njoj je naročito važno da se uoče opasnost i greška u postuliranju rodnog identiteta kao ontološke kategorije koja prethodi zakonu ili kulturi, nekog ‘izvornog’ ili ‘pra’ stanja u kojem je, navodno, ženstvenost, onako kako je definisana I shvaćena iz sadašnje pozicije, postojala nezavisno od represivnog, muškog zakonodavnog principa. Za nju je ovo utemeljujuća bajka karakteristična za juridičke sisteme klasičnog liberalizma kojim oni daju legitimitet društvenom ugovoru jer se ‘prirodno’ ili ono ‘pre’ (koje postoji samo kao hipoteza) tumači kao argument zakona, pa je, na primer, nešto dobro zato što se proglašava “prirodnim” kao što, recimo, može biti dobro jer spasava od nekog stanja pre. Pravac moguće manipulacije je, dakle, dvostruk. U ovakvim situacijama nemoguće je formulisati kritiku zakona jer vraćanje na vreme pre zakona (što je ujedno i vreme pre kulture i jezika) nije moguće. Batler ovim ukazuje na ono što su prema njoj ograničenja feminističkih teorija koje operišu pojmom ‘izvorne ženskosti’ i vremenom ‘pre’, a koje vide kao svoj cilj. Vraćanje na nekakvu originalnu ili izvornu ženskost je način kojim juridički princip postiže legitimnost jer upravo takvo poimanje roda čini nemogućim odbacivanje normativnih principa rodnih razlika.

Vraćanje izvornoj ženskosti Batler vidi kao palanački ideal koji odbacuje zahtev savremenog doba da rod predstavi kao složenu kulturnu konstrukciju. Ovo postuliranje pola, roda i seksualnosti u polje ‘pre’, ‘izvan’ ili ‘s one strane moći’ čime oni navodno postaju slobodni, je za nju politički nepraktično i kulturno nemoguće. Ona predlaže promišljanje subverzivnih mogućnosti seksualnosti i idenititeta unutra postojećih odnosa moći, pogotovo zato što je mehanizam potiskivanja (i ženskog principa), kako je i Fuko pokazao, istovremeno prohibitivan i generativan što ga čini naročito otpornim. Suština ovog paradoksa je da ono što se potiskuje nije spoljašnje kulturnim normama, te norme same definišu šta je to što će biti potisnuto, ograničeno i na druge načine kontrolisano. Jednostavnije rečeno, ne postoji nikakva pukotina u postojećem juridičkom, normativnom sistemu kroz koji bi bilo moguće umaći da bi se on onda srušio ili prevrednovao, pogotovo zato što su i postojeće metode pa i sam jezik njegov produkti. Štaviše, ideja o ženskoj reproduktivnoj funkciji ili moći kako je recimo Kristeva naziva, je kulturno definisana kao prirodna, ona je naturalizovana upravo u svrhu očuvanja polne i rodne razlike.

U vezi sa ovim su i ograničenja svake identitetske politike. Uspostavljanje ‘stanja pre’ , nekakve čiste ili izvorne (pa otuda i primarne) ženskosti (one koja nije već sputana ili ograničena kulturnom normom) je zapravo utvrđivanje identiteta, odnosno untrašnje koherentnosti subjekta koje sobom nosi neizostavno očekivanje da se feminističko delovanje mora ustanoviti na tom identitetu oko kojeg postoji konsenzus, dok je u realnosti za veliki broj žena svaka, bilo koja definicija žene sporna, neadekvatna ili nedovoljna. Ovo vodi isključivanju i diskriminaciji svih koji identitetom nisu obuhvaćeni što su opasnosti svake identitetske politike. Iako je ova knjiga objavljna1990. i praktično se ne bavi pitanjima transrodnosti, jasno koliko je Batler dobro ukazala i upozorila na zamke identitetske politike, pogotovo u kontekstu borbe za ljudska prava. Pa smo tako svedoci uskraćivanja prava transrodnim osobama I njihovog isključivanja iz grupe jer se ne uklapaju u ustanovljene definicije, odnosno identitete žene/muškarca. Ova tendencija uspostavljanja identiteta koja je svojstvena mnogim feminističkim teorijama je nešto što Batler vidi kao zajedničko sa maskulinističkom ekonomijom označavanja. Totalizujući iskazi i gestovi feminizam svode na mehanizam koji samo reprodukuje represivni mehanizam utemeljivačke politike. Ta pozicija globalnog subjekta je pozicija koju koriste imperijalističke strategije koje bi feminizam trebalo da kritikuje. Batler zato predlaže novu feminističku teoriju i politiku koja će izbeći postvarenje roda i identiteta i postaviti promenljivu konstrukciju identiteta kao svoju metodlogiju pa i cilj.

Revolucionarnost pristupa Džudit Batler feminističkoj teoriji ogleda se i u njenom razmatranju pola kao takođe kulturnog konstrukta u kojem se tela shvataju kao pasivni primaoci kulturnog zakona. Zbog ovoga je Batler najčešće kritikovana i optuživana da biološku ‘datost’ i ‘realnost’ svodi na diskurzivnu performativnost. Međutim, njena ideja nije tako jednostavna da bi se mogla opovrgnuti pukim formalizovanjem. Ona ne polemiše o postojanju već o značenju tela, odnosno o tome da se značenja takođe izvode iz kulturne matrice. Telo koje se svodi na genitalije, kako se to u praksi čini, je telo koje se vrlo lako instrumentalizuje pripisivanjem ‘prirodne reproduktivne svrhe’ što za ishod ima opet utemeljnje rodnih uloga. Osim toga, ona ovde polemiše i o seksualnosti koja putem tela postaje politika heteroseksualne norme. Zanimljivo je u ovom kontekstu osvrnuti se na psihoanalitičke teorije koje govore o polimorfnosti ili o, na primer, homoseksualnosti prededipalne faze fiksacije na roditelja istog pola gde tabu, zabrana, interiorizacija zabrane igraju ključnu ulogu u formiranju rodnog identiteta. Iako Batler ne deli stavove psihoanalitičara, ona ukazuje na moguće implikacije onoga što se plasira kao “prirodna” seksualnost. Uspostavljanjem pojma pola koji je po sebi dovoljan da generiše dalja kulturna značenja kao i seksualne norme, pretpostavlja se jedan izvor seksualnosti, maskulini libido, tradicionalno shvaćen kao muški, aktivni princip. Homoseksualnost je tako ono što ne poštuje ili ono što krši normu u odnosu na muškarca. Ono što se naziva prirodnim ili heteroseksualnim odnosom je zapravo kulturna, heteroseksualna matrica muškog odnosa (prema majci), a ne univerzalna ili prirodna pozicija. Univerzalna jeste ukoliko je univerzalni subjekt muški. Međutim, u psihoanalizu Batler ulazi samo da bi odgovorila na stavove Kristeve koja se zapliće u teoriju iz koje ne može da spase isti onaj ženski identitet za koji se zalaže jer je psihoanaliza kompletno utemeljena na libidu muškarca. Ne čudi zato što Kristeva dolazi do zaključka da je lezbejski odnos psihotičan. U svojim vratolomnim pokušajima da iz psihoanalize izvuče argument koji bi trebalo da služe feminističkoj ideji, Kristeva samu sebe vraća tačno na poziciju koja joj je bila određena pre avanture pokušaja emancipacije.

Za Batler je podela na rod i pol, koja je uglavnom prihvaćena u teorijama roda i feminizma, i koja potiče od Simon de Bovoar, samo privid iza kojeg se krije jedan normativni faktor. Ona skreće pažnju i na Sartrov uticaj u ovakvoj podeli koji je negovao kartezijansko radikalno razdvajanje tela i duše. Ovo je bitno za rodnu teoriju jer ontološka razlika između tela i duše (duha, svesti) koja počinje sa Platonom, a razvija se u Dekartovim, Huserlovim i Sartrovim delima, podupire odnose političke i psihičke hijerarhije jer se duh tradicionalno kulturno povezuje sa muškošću, a telo sa ženskošću, gde onda pol budući zasnovan na telu ostaje inferioran, tj. podređen aktivnom, muškom normativnom principu koji će otuda nad njima imati moć. Pol, telo I seksualnost tako takođe postaju instrumetni kulture.

Kao jedan od efikasnih i zanimljivih oblika subverzivne prakse Batler zato predlaže parodijsko (i svako drugo) umnožavanje identiteta koji lišavaju hegemonu kulturu moći da polažu pravo na naturalizovane rodne identitete. Zalaže se za formiranje nove politike roda koja bi delujući unutar postojećeg normativa bila suberzivna. Ona predočava teorijsku zamku koju feminizmu postavlja upravo mehanizam protiv kojeg se feminizam bori, a to je zamka totalizujuće svesti koja teži da uspostavi univerzalni identitet žene. Za Batler se feminizam ne može dešavati ni pre, ni posle ni izvan kulture. Politika koju ona predlaže zasniva se na kritičkom preispitivanju i podrivanju normativnog zakona roda i pola tamo gde on vešto krije samog sebe proglašavajući se za ‘prirodno stanje stvari’.

Međutim, utisak je da je ovaj zahtev za samokritičkim promišljanjem ideje ljudima bio i ostao prekomplikovan poduhvat.


Нема коментара:

Постави коментар

Den Braun za odrasle

Martina Baljak iz  KC LJUB i ja razgovaramao o knjizi "Praško groblje" Umberta Eka.  Podkast KC LJUB · 19. Dan Brown za odrasle