Seren Kjerkegor je materijal za svoje spise pronalazio na ulicima Kopenhagena u kojem je rođen, u kojem je živeo, koji je mrzeo i voleo onako kako svaki veliki čovek svoj grad mrzi i voli jer ga prejako oseća. Zamišljam ga kako se meša sa gomilom sveta na pijaci, tumara ulicama posmatrajući šegrte, kako sedi u crkvi, ruča i sluša razgovore ljudi u gostionici, skida šešir i kratko pozdravlja prolaznika, setno se osmehuje deci koja se jure po ulici...Oko njega vreva, graja užurbanih ljudi, dovikivanja, zvuk kolskih točkova po kaldrmi, vazduh zasićen mirisom kanala, mora, ribe, začina, ulične kanalizacije... Ulice ga odjednom stiskaju, ljudi guraju, on pogrbljen ubrzava, grabi ka svojoj kući, sada mu već bruji u glavi, ne može da dočeka da se skloni sa ulice, uđe u svoju sobu i da se skloni u razmišljanje koje će ga osloboditi utisaka i koje će zatim pretočiti u filozofska razmišljanja.
Oskar Vajld i tajna Šekspirovog V.H.
Čitala danas Vajldove priče opet (Zločin lorda Artura Sevila i druge) i ne mogu da se otmem utisku da ono što je bilo dozvoljeno Vajldu nije nijednom piscu ni pre ni posle njega.
Da li su ta neverovatna prefinjenost ukusa i osećaj engleskog jezika kod njega bili toliko jaki da su mogli, i još uvek mogu, da bace u zasenak ponegde toliko neuverljivu naraciju koja se čak granični sa naivnom (kao u Sfingi bez tajne i Uzornom milioneru). Siromašni mladić koji udelivši milostinju maskiranom milioneru biva nagrađen od njega. Takav bajkoviti rasplet i to u realističkoj intenciji slikanja likova i sredine samo kod Vajlda zvuči očaravajuće.
Ali priča koja najviše uzbuđuje, ne zbog svoje lepote, jeste priča u kojoj Vajld iznosi teoriju o pravom identitetu osobe kojoj je Šekspir posvetio svoje Sonete.
Subscribe to:
Posts (Atom)