18. 11. 2013.

Kjerkegor

Seren Kjerkegor je materijal za svoje spise pronalazio na ulicima Kopenhagena u kojem je rođen, u kojem je živeo, koji je mrzeo i voleo onako kako svaki veliki čovek svoj grad mrzi i voli jer ga prejako oseća. Zamišljam ga kako se meša sa gomilom sveta na pijaci, tumara ulicama posmatrajući šegrte, kako sedi u crkvi, ruča i sluša razgovore ljudi u gostionici, skida šešir i kratko pozdravlja prolaznika, setno se osmehuje deci koja se jure po ulici...Oko njega vreva, graja užurbanih ljudi, dovikivanja, zvuk kolskih točkova po kaldrmi, vazduh zasićen mirisom kanala, mora, ribe, začina, ulične kanalizacije... Ulice ga odjednom stiskaju, ljudi guraju, on pogrbljen ubrzava, grabi ka svojoj kući, sada mu već bruji u glavi, ne može da dočeka da se skloni sa ulice, uđe u svoju sobu i da se skloni u razmišljanje koje će ga osloboditi utisaka i koje će zatim pretočiti u filozofska razmišljanja.

Razmatrajući jednom anksioznost Kjerkegor joj je dao metafizičku dimenziju nepoznatu modernoj psihologiji. Za Kjerkegora je anksioznost potvrda slobode, odnosno mogućnosti izbora. Čovek je anksiozan kada i ako oseća da može da bira svoj pravac i iz tog osećaja rađa se tenzija, iracionalna bojazan da li će i kakav izbor načiniti. To je potpuno nova dimenzija sagledavanja ovog stanja, koju bi svaki čovek koji anksioznost oseća ili je osetio, mogao doživeti ako ne kao potpuno tačnu, ono bar kao veoma inspirativnu. Zapravo, logično je pretpostaviti da jedino čovek koji anksioznost oseća može da shvati koja joj je duhovna i/ili psihička funkcija.

Serenu Kjerkegoru koji je pisao toliko da kažu da je od iscrpljenosti i umro, su sugrađani oprostili njegovo otuđivanje od njih zbog snage njegove misli, zaboravili su i stigmu koju je njegova porodica nosila (on je bio dete iz drugog braka svog oca koji se oženio svega nekoliko meseci nakon ženine smrti), prešli su i preko njegovog iznenadnog i na oko neosnovanog raskidanja veridbe sa Reginom Olsen koju je bio sklopio, nije im smetala njegova upečatljiva fizička mana (po svemu sudeži Kjerkegor je imao grbu na leđima), sve do momenta kada se zamerio crkvi. Jer on je oštricu svoje kritike usmerio i ka crkvi i time se prekinuo njegov kontakt sa gradom koji mu je i pored svega bio preko potreban.

Desilo se isto ono što se dešava i dan-danas kada se neko, čija je misao dovoljno jaka i provokativna, usudi da uputi kritiku svojevoljnom i ničim kontrolisanom autoritetu crkve. Kjerkegor se upustio u teološki rat sa crkvenim velikodostojnicima i lokalnim novinama čije uredništvo nije biralo sredstva da ga, ne mogući ga osporiti argumentima, degradira - karikaturama.

Ovaj gnusni čin podsmevanja koji je bio i ostao način borbe niskih duhova je trajno obeležio Kjerkegora. Svetina je, kao i uvek, podržala i pozdravila ovo ismevanje i postala produžena ruka Kjerkegorovih progonitelja. On se povukao u tišinu svoje radne sobe, i u sebe.

Ostalo je pitanje kakav je izbor Kjerkegor načinio, ili propustio da načini. Nije pisao (ili bar ja nisam našla) da je pisao o tome u kontekstu anksioznosti. Iako nikada nije rekao da razmatrajući anksioznost govori o sebi, ja sam nekako sigurna da je na sebe najviše mislio.

 


17. 11. 2013.

Oskar Vajld i tajna Šekspirovog V.H.


Čitala danas Vajldove priče opet (Zločin lorda Artura Sevila i druge) i ne mogu da se otmem utisku da ono što je bilo dozvoljeno Vajldu nije nijednom piscu ni pre ni posle njega.
Da li su ta neverovatna prefinjenost ukusa i osećaj engleskog jezika kod njega bili toliko jaki da su mogli, i još uvek mogu, da bace u zasenak ponegde toliko neuverljivu naraciju koja se čak granični sa naivnom (kao u Sfingi bez tajne i Uzornom milioneru). Siromašni mladić koji udelivši milostinju maskiranom milioneru biva nagrađen od njega. Takav bajkoviti rasplet i to u realističkoj intenciji slikanja likova i sredine samo kod Vajlda zvuči očaravajuće.

Ali priča koja najviše uzbuđuje, ne zbog svoje lepote, jeste priča u kojoj Vajld iznosi teoriju o pravom identitetu osobe kojoj je Šekspir posvetio svoje Sonete. Šekspirolozi se drže toga da se iza inicijala V.H. krije Viljem Herbert, poznatiji kao lord Pembrouk, koji je finansirao štampanje Soneta. Vajld, međutim, gradi teoriju o Viliju Hjuzu kojeg analizirajući stihove i dokazuje.


Teza o Šekspirovoj emotivnoj naklonosti mladiću, odnosno nepoznatom muškarcu nije nova, kao što nije ni čudno što Vajld, budući homoseksualne orijentacije, nastoji da uspostavi i dokaži identitet tog mladog muškarca kojem je Šekspir posvetio Sonete i koji ga je inspirisao u pisanju najvećeg broja drama. Ono što ostavlja bez daha jeste uverljivost analize samih stihova Soneta iz kojih se zaista nedvosmisleno čita da je osoba kojoj su bili posvećeni glumac. Vili Hjuz je, kako Vajld kroz likove svoje priče objašnjava, bio izuzetno talentovan i igrao je sve velike ženske Šekspirove uloge, na osnovu čega možemo da zaključimo i o njegovoj spoljašnjosti i drugim karakteristikama koje je morao imati budući da je tako uspešno igrao žene. On je Šekspirova inspiracija, i o njemu razmišlja dok gradi svoje likove. Šekspir mu obećava besmrtnost i u vreme kada piše Sonete, Šekspir je već bio svestan svoje veličine i slave, kao što je bio svestan da će Soneti živeti dugo nakon smrti obojice.


Istorijske potvrde Vilija Hjuza nema, ili bar nije objavljena (ko zna, možda je i sakrivena), ali mnogo bitnije od toga meni jeste sledeće - Vajld je toliko jasno predočio zašto misli da je osoba koja je nadahnula Šekspira morala biti mladi glumac da nisam mogla da odolim da Sonete ne počnem da čitam ponovo. Sa slikom Vilija Hjuza pred očima, oni se otvaraju na novi način, slika postaje potpunija, opipljivija, postojanje prelepog mladića čija lepota je poput ženske je vrlo lako osetiti. Metaforičnost soneta postaje neuporedivo prozirnija sa slikom V.H. kakvim ga Vajld dočarava. Stihovi sada otkrivaju novu dubinu i emotivnost, mnogo uverljiviju i dramatičniju; patnja više nije puki vapaj, nego nešto što se može shvatiti, očaj zbog izneverenosti (prelazak Vilija u pozorište Kristofera Marloa), oproštaj (povratak nakon Marlove smrti) odjednom se slažu kao delići slike koji su u doživljaju ovih neverovatnih stihova nedostajali.

16. 11. 2013.

Ništa

Ne postoje posebne moći prilagođavanja, prilagođavanje na ljude, na stvari ili pojave. Postoji samo jedna takva opšta moć prilagođavanja i granica do koje čovek može da se prilagodi i ostane čovek. A ona se odavno iscrpela u stvarima. Kada bismo sada i hteli, jedni drugima bismo se teško prilagodili, morali bismo se ponovo odreći stvari i pogledati Ništa koje one skrivaju, zbog kojeg smo ih prvobitno i poželeli.



Den Braun za odrasle

Martina Baljak iz  KC LJUB i ja razgovaramao o knjizi "Praško groblje" Umberta Eka.  Podkast KC LJUB · 19. Dan Brown za odrasle