20. 7. 2014.

Istina je znak za uzbunu

Amos Oz, kosmopolita, duboko uronjen u istoriju i kulturu jevrejskog naroda, o kojoj je najviše i pisao, čovek najviših intelektualnih i duhovnih kvaliteta, dugo je upozoravao na trend u modernoj izraelskoj svesti - duboko militantnoj i neprijateljski raspoloženoj prema ostatku sveta. 

U jednom intervjuu za RTS objašnjava korene toj pojavi. Oni se nalaze u viševekovnom stradanju Jevreja, koji su nakon Drugog svetskog rata i sa osnivanjem države svoju omladinu i decu počeli da vaspitavaju na do tada nepoznatim principima. Jevreji su kao vaspitnu ideologiju podizanja novih naraštaja Jerusalima zacrtali snagu i borbu. Fizička snaga, pre svega, počela je da se neguje kao kvalitet koji je po mišljenju starih Jevreja naciji nedostajao. Uveden je vojni rok za žene i muškarce u trajanju od tri godine. 

Jevreji kao da nisu našli načina da svoju istorijsku tragediju ne prenesu i na potomke. Možda je to razumljivo, ali podmladak Izraela vaspitavan je putem ideje ugroženosti i nužnosti odbrane, borbe i dominacije, upravo kao i oni koji su u Nemačkoj bili otrovani vrlo sličnom ideologijom. 

Kao i u svakom ratu, i u ovom između Palestine i Izraela, prvo utihne glas razuma. Godinama je Oz stajao na strani onih koji su zahtevali mirno razrešavanje sukoba, i ne jednom se našao u situaciji protivnika zvaničnog Izraela. Njegov ugled intelektualca ga je branio od napada agresivnih nacionalista. Izjavom koju je dao u maju ove godine, koja je tačno predočila razmere bezumlja do kojeg će doći svega dva meseca kasnije - izazvao je gnev sunarodnika.
Amos Oz je onaj glas koji živi u svakom narodu, koji kritikuje i upozorava kako do tragedije ne bi došlo. Kada do nje dođe, i kada mržnja ovlada svima, niko više nije u stanju da vidi šta je pravi uzrok i ko su pravi krivci, zbog čega možemo da pretpostavimo da pravi krivci katastrofe i izazivaju. Mržnja, umesto da bude usmerena na moćnike i političare, dobija razmere nacionalne i verske mržnje. Najmanji je broj onih koji mogu da se suprotstave tome. Najviše je onih koji sada mrze muslimane ili Jevreje, ponavljajući katastrofalne civilizacijske obrasce destrukcije. 


Taj glas razuma nismo mogli da čujemo ni mi dok je rat na Balkanu trajao. Naučili nismo ništa, osim da smo i dalje podložni jezivoj manipulaciji, da smo potpuno ranjivi i nezaštćeni, ali ne od stranih neprijatelja, nego od perverzne, opasne, nehumane igre manipulacije i izrabljivanja koja uvek dolazi od strane onih kojima smo mi sami dozvolili da nama upravljaju, i da nam pod okriljem "nacionalnih interesa" na savest i dušu gomilaju jezive zločine. 



Amos Oz calls perpetrators of hate crimes 'Hebrew neo-Nazis'

 

RTS - Savremeni svetski pisci - Amos Oz 

 

 

18. 7. 2014.

Kojner i Dodo

Moje priče o gospodinu Kojneru, odnosno Dodou inspirisane su Brehtovom zbrikom pod istim nazivom, kratkim filozofskim pričama nastalim kao Brehtova replika prvenstveno na pojavu fašizma, masovnu ekploataciju i dehumanizaciju, dezintegraciju smisla i banalnost savremenog življenja. Ovaj, moj Kojner, zove se Dodo i priča iza tog imena je priča za sebe. 
Za sada je bitno da Kojner ili Dodo putuju sa mnom, posmatraju svet oko sebe, postavljaju pitanja i da su u tome bar donekle slični liku i autoru koji ih je inspirisao. Trudim se da zadržim duh i manir Brehtove priče, što je u isto vreme i za pohvalu i za osudu. Koliko je korisno, ne znam. Niti me zanima. 



GOSPODIN DODO PRED NEPOZNATIM

Videvši prvi put internet gospodin Dodo se zapitao o njegovoj prirodi i svrsi. Zadovoljio se kada mu je objašnjeno da virtuelni svet umnogome podseća na život, ali da nije pravi život. Zaključio je da su ljudi oduvek stvarali slike, i da su veoma retko živeli. Odahnuo je shvativši da se svet nije promenio i da nije propustio ništa. To je gospodinu Dodou bilo veoma važno.
- Ko su svi ti ljudi? Da li ih poznajete? - upitao je razgledajući pažljivije.
- Ne, nikako, to je nemoguće poznavati toliko ljudi. - usledio je odgovor.
- O čemu razgovarate sa njima? - čudio se gospodin Dodo.
- O sebi i o njima, o stvarima koje volimo i koje nikako ne volimo.
Gospodin Dodo je ućutao, zamislio se i upitao vidno nezadovoljan paradoksom na koji je naišao:
- Šta vam je onda nepoznato kod tih ljudi?
 



O POSLU INTELEKTUALCA 

Šetajući jedan dan sa prijateljem gospodin Dodo se s vremena na vreme uznemireno osvrtao oko sebe. Zastajao bi da osmotri ulicu i zatim nastavljao da korača bez reči.
- Izgledaš uznemireno? Plašiš se da te ne uhode? Nisam nikoga primetio – reče prijatelj.
- To me i brine - uzvrati gospodin Dodo.
- Brine te što te ne uhode? - upita prijatelj.
- Da, bojim se da sam se ulenjio.




GOSPODIN DODO I ZVANIČNICI KULTURE

Jednom su predstavnici kulture pozvali gospodina Dodoa da kao uvaženi mislilac i poznavalac kulture doprinese svojim prisustvom jednoj značajnoj kulturnoj manifestaciji.
Pogledavši poziv, gospodin Dodo se namrštio shvativši da nije čuo ni za jedno ime. Ali to gospodina Dodoa nije zbunilo jer su njega razne vlasti često pozivale, vrlo različitim povodima. Odlučio je da na poziv ne odgovori.
Sutradan je gospodinu Dodou zazvonio telefon. Tražili su od njega da se izjasni o svom dolasku i rekli mu:
-         Znate, Vaš ugled je nešto što ćemo mi umeti da cenimo.
Gospodin Dodo na to odgovori:
      - Ali, gospodine, vidite, to nije nikakva nagodba. Mog ugleda ako bih došao, ne bi više bilo. 


RAZGOVOR O SVRSI

Slušajući izlaganje nekog poznanika o svrsi čoveka, gospodinu Dodou se nije dopalo da čuje toliko racionalnih obrazloženja na jednom mestu. Smatrao je to sumnjivim jer se nije poklapalo sa njegovim iskustvom o životu.
- Da li ste nekada napisali pesmu? - prekinuo je govornika gospodin Dodo.
- Ne, zaista nisam, ali ne vidim u kakvoj je to vezi sa bilo čim? - pobunio se poznanik.
- Ah, pa vi onda ne znate baš mnogo. - razočarano je rekao Dodo.
- O čemu? - ljutito ga je upitao ovaj.
- Pa o sebi, gospodine - odovorio je Dodo nevoljan da i dalje sluša izlaganje o svrsi.




7. 7. 2014.

Postmodernistička umetnost

- nameće se kao retorička dok, u isto vreme, razbija konotacije ikonografskih znakova i simbola kao osnovnih komunikativnih jedinica umetnosti. Za postmodernu umetnost, u celini, karakteristično je da minimalno poštuje očekivanja recipijenta, što često postaje i njeno glavno idejno određenje.
U skretanju pažnje i inisistiranju na onom što stoji van ili iznad sistema, ona se često doživljava kao angažovana, u smislu kritička, pa čak i alternativna, što ona nikako nije. Ona često ne uspeva da bude ni informativna jer poruka ili informacija uvek pretpostavlja sistem. Opsesija postmodernističkog umetnika zato jeste upravo umetnički kod jer umetnik pokušava da ovom kodu uskrati očekivanu denotaciju i upravo to postaje njegov način komunikacije sa celokupnim fenomenon umetničkog do sada. On time postaje nerazumljiv budući da denotacija pojma počiva na (društvenoj) konvenciji. A kako se konvencija a priori isključuje kao mogući referentni sistem, umetnička težnja se zatvara u krug ili tačku subjekta. (Proizvoljna) asocijativnost je često jedino sa čim postmodernizam može da računa, dakle, ne na Drugog, već na još jedan, od sistema otuđeni subjekt. Ovim se stvaralaštvo, ideja i primalac ograničavaju i podvrgavaju eksperimentu potrage za parcijalnim, ličnim, odvojenim, koje bi bilo dovoljno izražajno (što je ovde jednako sadržajnom) da opravda svoje postojanje van sistema. Postmoderna, shvaćena ovako, putem odnosa prema konvenciji, koji je jedini način budući da ona ne dozvoljava nikakvu definiciju, čak ni dublju relaciju, jeste samopotvrđivanje ili apologetika subjekta. 
Autentično i informativno u umetničkom delu mogu se naći jedino u dijalektičkom odnosu, a ne koliziji, da bi uspeli da restrukturišu individualnu svest primaoca i kolektivnu svest društvenog konteksta umetnika.


Den Braun za odrasle

Martina Baljak iz  KC LJUB i ja razgovaramao o knjizi "Praško groblje" Umberta Eka.  Podkast KC LJUB · 19. Dan Brown za odrasle