Jezičke podele su najčešće bile predmet manipulacije nacionalista, sa srpske i sa hrvatske strane, odnosno od strane dva plemena slovenskog naroda koja nas ovde zanimaju, iako će akcenat biti na srpskoj strani.
Razmišljala sam kako na najednostavniji način objasniti nejasnoće koje postoje u vezi sa podelom nekadašenjeg zajedničkog, staroslovenskog jezika, na ono što su danas zasebni jezici, narečja, dijalekti i izgovori.
Jezik je vrlo egzaktan fenomen i njegova pravila i zakonitosti su nešto što je dostupno razumevanju svih, ukoliko neko ima za cilj da te zakonitosti jasno pokaže.
Poslužiću se ovde osnovnim objašnjenjima i ilustracijama, kako bih dokazala da je moguće steći uvid u stanje jezičke podele, koja nije ništa komplikovanija od situacije istorijskog razvoja bilo kojeg drugog evropskog jezika.
Tri stvari koje se tiču razvoja staroslovenskog (zajedničkog jezika svih Slovena) treba objasniti:
1. Narečje
2. Dijalekat
3. Izgovor
Narečje
U okviru srpskohrvatskog jezika, odnosno područja gde žive i gde su u prošlosti živeli Srbi i Hrvati, govorimo o tri narečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko.
Narečje je ona geografska oblast za koju je karakteristično da se upitno-odnosna zamenica nasleđena iz staroslovenskog razvila ili kao oblik - ŠTA? ili kao oblik - KAJ? ili kao oblik - ČA?
Jasno da sve tri znače isto i da su posledice drugačijeg jezičkog razvoja tokom istorije, pod uticajem zakonitosti inherentih jeziku samom.
Na slici 1. možete videti kako su spomenuta područja podeljena na narečja.
Dijalekti
Dijalekti postoje u okviru svakog narečja.
Dijalekat predstavlja skup posebnih jezičkih karakteristika koje su zajedničke za određeno manje geografsko područje. Posledice su varijacija pojedinih jezičkih pravila i kategorija. Dijalekat predstavlja lokalnu specifičnost nekog jezika.
Razlike među dijalektima mogu biti vrlo male ili veoma velike, ponekad veće nego razlike među jezicima, kao npr. prizrensko-timočki na jugoistoku Srbije i šumadijsko-vojvođanski na severu (veće su šanse da se međusobno razumeju pripadnici slovenačkog i srpskog jezika, na primer, nego pripadnica ova dva spomenuta dijalekta).
Postoje stariji (arhaični) dijalekti koji čuvaju starija stanja u jeziku i mlađi dijalekti.
Dijalekat ostaje LOKALNO obeležje određenog jezika bez obzira na njegovu rasprostranjenost.
Najveći dijalalekti u okviru srpskih i hrvatskih narečja prikazani su na slici 2.
Izgovori
Treća razlika koja se tiče dijalekta i narečja na prostoru koji naseljavaju Srbi i Hrvati tiče se refleksa ili specifične glasovne realizacije stroslovenskog glasa jat, koji se u staroslovenskom obeležavao Ѣ,
On je mogao da se izgovara kao: E (ekavski), IJE ili JE (ijekavski) i kao I (ikavski).
Na primer, reč MLEKO (МЛѢКО) negde je počela da se izgovara MLIKO, negde MLIJEKO, a negde MLEKO.
Ovakav razvoj su imale sve reči koje su nekada, u staroslovenskom, imale u sebi glas jat.
Raspored izgovora srpskohrvatskog jezika prikazan je na slici 3.
Gde je došlo do manipulacije istorijsko-jezičkim činjenicama?
U narečjima.
Postoje tri jasne i neosporne činjenice koje se tiču razvoja narečja i standradnog srpskog i hrvatskog jezika:
1. Osnovu književnog, standardnog hrvatskog i srpskog jezika čini samo štokavsko narečje.
Šta to znači? Znači da su samo sa prostora štokavskog narečja usvojeni govori koji će ćiniti bazu modernog, standardnog, tj. književnog srpskog i hrvatskog jezika. Ovo je zato što je u okviru štokavskog narečja došlo do najvećih promena u jeziku, odnosno do najvećeg jezičkog razvoja.
2. Svi Srbi su štokavci.
3. Neki Hrvati nisu štokavci (A MNOGI JESU!)
Upravo ove činjenice, tačnije prve dve, poslužile su nacionalistima da bezobrazno plasiraju ideju o srpskom geografskom prostiranju, znajući da su istorijski razvoj, jezička realnost i jezičke zakonitosti manje poznate široj javnosti.
Srpski nacionalisti su ove činjenice protumačili na način koji je odgovarao njihovoj velikosrpskoj ideji. Njihov zaključak, koji se od devedestih godina plasira javnosti, jeste sledeći:
Pošto su svi Srbi štokavci, onda čitavo područje štokavskog narečja pripada Srbima!
Vojna mapa koju je pred očima srpske javnosti prvi odmotao V. Šešelj služila se upravo ovom idejom kao svojim nadahnućem i "argumentom", namerno ignorišući činjenicu da narečje nikada nije bilo niti može biti definicija etniciteta, da je, budući da potiču iz ISTOG jezičkog jezgra (staroslovenskog) hrvatski i srpski govori najvećim delom moraju imati zajedničko narečje - štokavsko.
Naravno, i ne samo narečje.
Razmišljala sam kako na najednostavniji način objasniti nejasnoće koje postoje u vezi sa podelom nekadašenjeg zajedničkog, staroslovenskog jezika, na ono što su danas zasebni jezici, narečja, dijalekti i izgovori.
Jezik je vrlo egzaktan fenomen i njegova pravila i zakonitosti su nešto što je dostupno razumevanju svih, ukoliko neko ima za cilj da te zakonitosti jasno pokaže.
Poslužiću se ovde osnovnim objašnjenjima i ilustracijama, kako bih dokazala da je moguće steći uvid u stanje jezičke podele, koja nije ništa komplikovanija od situacije istorijskog razvoja bilo kojeg drugog evropskog jezika.
Tri stvari koje se tiču razvoja staroslovenskog (zajedničkog jezika svih Slovena) treba objasniti:
1. Narečje
2. Dijalekat
3. Izgovor
Narečje
U okviru srpskohrvatskog jezika, odnosno područja gde žive i gde su u prošlosti živeli Srbi i Hrvati, govorimo o tri narečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko.
Narečje je ona geografska oblast za koju je karakteristično da se upitno-odnosna zamenica nasleđena iz staroslovenskog razvila ili kao oblik - ŠTA? ili kao oblik - KAJ? ili kao oblik - ČA?
Jasno da sve tri znače isto i da su posledice drugačijeg jezičkog razvoja tokom istorije, pod uticajem zakonitosti inherentih jeziku samom.
Dijalekti
Dijalekti postoje u okviru svakog narečja.
Dijalekat predstavlja skup posebnih jezičkih karakteristika koje su zajedničke za određeno manje geografsko područje. Posledice su varijacija pojedinih jezičkih pravila i kategorija. Dijalekat predstavlja lokalnu specifičnost nekog jezika.
Razlike među dijalektima mogu biti vrlo male ili veoma velike, ponekad veće nego razlike među jezicima, kao npr. prizrensko-timočki na jugoistoku Srbije i šumadijsko-vojvođanski na severu (veće su šanse da se međusobno razumeju pripadnici slovenačkog i srpskog jezika, na primer, nego pripadnica ova dva spomenuta dijalekta).
Postoje stariji (arhaični) dijalekti koji čuvaju starija stanja u jeziku i mlađi dijalekti.
Dijalekat ostaje LOKALNO obeležje određenog jezika bez obzira na njegovu rasprostranjenost.
Najveći dijalalekti u okviru srpskih i hrvatskih narečja prikazani su na slici 2.
Izgovori
Treća razlika koja se tiče dijalekta i narečja na prostoru koji naseljavaju Srbi i Hrvati tiče se refleksa ili specifične glasovne realizacije stroslovenskog glasa jat, koji se u staroslovenskom obeležavao Ѣ,
On je mogao da se izgovara kao: E (ekavski), IJE ili JE (ijekavski) i kao I (ikavski).
Na primer, reč MLEKO (МЛѢКО) negde je počela da se izgovara MLIKO, negde MLIJEKO, a negde MLEKO.
Ovakav razvoj su imale sve reči koje su nekada, u staroslovenskom, imale u sebi glas jat.
Raspored izgovora srpskohrvatskog jezika prikazan je na slici 3.
Gde je došlo do manipulacije istorijsko-jezičkim činjenicama?
U narečjima.
Postoje tri jasne i neosporne činjenice koje se tiču razvoja narečja i standradnog srpskog i hrvatskog jezika:
1. Osnovu književnog, standardnog hrvatskog i srpskog jezika čini samo štokavsko narečje.
Šta to znači? Znači da su samo sa prostora štokavskog narečja usvojeni govori koji će ćiniti bazu modernog, standardnog, tj. književnog srpskog i hrvatskog jezika. Ovo je zato što je u okviru štokavskog narečja došlo do najvećih promena u jeziku, odnosno do najvećeg jezičkog razvoja.
2. Svi Srbi su štokavci.
3. Neki Hrvati nisu štokavci (A MNOGI JESU!)
Upravo ove činjenice, tačnije prve dve, poslužile su nacionalistima da bezobrazno plasiraju ideju o srpskom geografskom prostiranju, znajući da su istorijski razvoj, jezička realnost i jezičke zakonitosti manje poznate široj javnosti.
Srpski nacionalisti su ove činjenice protumačili na način koji je odgovarao njihovoj velikosrpskoj ideji. Njihov zaključak, koji se od devedestih godina plasira javnosti, jeste sledeći:
Pošto su svi Srbi štokavci, onda čitavo područje štokavskog narečja pripada Srbima!
Vojna mapa koju je pred očima srpske javnosti prvi odmotao V. Šešelj služila se upravo ovom idejom kao svojim nadahnućem i "argumentom", namerno ignorišući činjenicu da narečje nikada nije bilo niti može biti definicija etniciteta, da je, budući da potiču iz ISTOG jezičkog jezgra (staroslovenskog) hrvatski i srpski govori najvećim delom moraju imati zajedničko narečje - štokavsko.
Naravno, i ne samo narečje.
Ovo je dobar početak, ali moram reći da sve ne stoji:
ОдговориИзбришиTri stvari koje se tiču razvoja staroslovenskog (zajedničkog jezika svih Slovena)
Staroslaveski nije nekadašnji zajednički jezik svih Slavena. To je bio praslavenski.
1. Narečje
2. Dijalekat
3. Izgovor
Ovo je malo prejednostavna podjela. To je provizorna podjela koju je predložio Vuk Karadžić prije 200 godina i treba je shvatiti samo vrlo grubo.
U okviru srpskohrvatskog jezika, odnosno područja gde žive i gde su u prošlosti živeli Srbi i Hrvati, govorimo o tri narečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko.
I bi u principu trebalo odbaciti. To su područja gdje DANAS žive Srbi i Hrvati, ali o nikakvom srpskohrvatskom ne možemo govoriti prije razvoja književnog jezika u 19. stoljeću, a dijalekti su ipak stariji.
Osnovu književnog, standardnog hrvatskog i srpskog jezika čini samo štokavsko narečje.
To je točno (u hrvatskom ima i par kajkavskih i čakavskih riječi, i oblika kao stol, vol, iitd), ali to je namjerno - ideja je bila da se uzme baš takav standardni jezik koji će ododgovarati i Srbima i Hrvatima.
Ovo je zato što je u okviru štokavskog narečja došlo do najvećih promena u jeziku, odnosno do najvećeg jezičkog razvoja.
To nije baš tako, jer štokavski čuva i mnoge stare osobine (aorist, imperfekt, neke stvari u naglascima i sl.). Svi dijalekti su imali točno isto vrijeme za razvoj i nema smisla reći da se neki "više razvio".
Dalje, iako i Srbi i Hrvati (točnije: katolici i pravoslavci) govore štokavski, ipak postoje neki štokavski govori kojima govori samo neki narod. Tipičan primjer su posavski govori u Slavoniji i na uz Savu u BiH, koji čuvaju neke arhaične osobine (naročito u naglasku, koji je sličan čakavskom) i kojim govore samo Šokci, koji se smatraju Hrvatima.
Ne znamo zašto je dijalektalna karta ovakva, ali odmah upada u oči da je štokavski upravo tamo gdje je bilo Otomansko Carstvo.
A staroslavenski je specifični jezik, koji se koristio za pokrštavanje Slavena, nastao najvjerojatnije na temelju nekih govora iz današnje Makedonije i Bugarske.
lp
"Treća razlika koja se tiče dijalekta i narečja na prostoru koji naseljavaju Srbi i Hrvati tiče se refleksa ili specifične glasovne realizacije stroslovenskog glasa jat, koji se u staroslovenskom obeležavao Ѣ,
ОдговориИзбришиOn je mogao da se izgovara kao: E (ekavski), IJE ili JE (ijekavski) i kao I (ikavski)."
I to je školska podjela koja vrijedi samo za tzv. novoštokavske govore i u pravilu nije primjenjiva na ostale govore. Recimo, postoje čakavski i štokavski govori koji imaju i u nekim riječima, a je u drugim, pa čak i u različitim oblicima iste riječi. Dalje, kajkavski govori u principu čuvaju "jat" kao poseban samoglasnik i dan danas (koji se u govoru vrlo čujno razlikuje od normalnog e, u riječima ne, s(v)e, meso itd).
Jedina validna zamerka bi bila ta što nisam navela nijedan izvor, odnosno nijenog lingvistu. Sve što sam napisala, uključujući i podele koje zovete provizornima i zastarelima (Vuk Karadžić nije koristio ove termine niti je imao jasnu svest o jezičkoj podeli satroslovenskog jezika) može se naći u delima Pavla Ivića.
ИзбришиRadi se o doslovno bazičnim konceptima dijalektologije te nisam smatrala da je nužno navoditi na koga se pozivam. Ove podele su azbuka dijalektologije.